Brodom u nepoznato

Broj žrtava potonuća broda s izbjeglicama većinom iz Eritreje, kod otoka Lampedusa 3. listopada popeo se na 359, pošto su ronioci u subotu ujutro izvukli iz mora još 20 trupala, pišu talijanski mediji. Samo je 155 ljudi preživjelo havariju broda na kojemu je bilo 545 izbjeglica, među njima najviše žena i djece, čitam po portalima. Nevladine organizacije navode da je posljednjih 20 godina gotovo 20.000 migranata poginulo pokušavajući preko Sredozemnog mora doploviti do Europe.

Danas svi žele u Europu, ali u prvoj polovici XX. stoljeća ljudi su emigrirali upravo sa Staroga kontinenta - Hrvati posebice i to u tri velika emigracijska vala, a prvi je počeo već krajem XIX. stoljeća. Na kraju krajeva, moja je majka imala tek pet mjeseci kada je s bakom preplovila Atlantski ocean iz Genove do Buenos Airesa. Stigle su parnim brodom Santa Cruz, 21. siječnja 1948. godine, a djed je stigao malo ranije brodom Buenos Aires. Putovanje je trajalo između 18 i 24 dana. Nisu imali nikakvu predodžbu o Argentini niti su znali što ih čeka u toj dalekoj zemlji, kao što najvjerojatnije nesretni emigranti iz Eritreje nisu znali što će ih čekati u Europi. Istina, migracijski uvjeti putovanja sredinom stoljeća bili su potpuno drugačiji, organizirani i na sigurnim brodovima, ali putevi su im zapravo bili slični – zaputili su se na neizvjesno putovanje.

Argentina se smatra zemljom doseljenika zbog velikih migracijskih valova koji su zapljuskivali glavnu luku Buenos Airesa, pogotovo iz Europe. Već 1857. godine nastala je potreba za privremenim smještajem brojnih doseljenika pa je izgrađen i prvi Hotel Imigranata, koji je ubrzo premiješten i nadograđen sa šatorskim kampom. Između 1908. i 1911. napokon je otvoren Hotel de inmigrantes de Buenos Aires, smješten u samoj luci, koji se prostirao na čak 6 hektara. Imao je mnogo paviljona podijeljenih po sektorima: smještajnim jedinicama, blagovaonicama (u njima je istodobno moglo objedovati do 700 osoba). Bila su tu i skladišta za prtljagu, čekaonice, dvorane, praonice, kuhinje, bolnica, čak i knjižnica, radionica, banka, pošta i Ured za zapošljavanje.

U Hotelu su provjeravali dokumente novopristiglih imigranata, kao i njihovo zdravstveno stanje. Svatko je imao pravo besplatno boraviti u Hotelu minimalno 5 dana, a boravak su mogli produžiti sve dok ne pronađu prvi posao. U Hotelu je svatko dobivao broj pod kojim se mogao slobodno kretati gradom. Na svakom katu nalazile su se četiri spavaonice, odvojene muške i ženske. Taj se hotel s 4 tisuće kreveta smatrao skakaonicom u sudbinu. Bio je početna točka za novi život.

1990. je proglašen državnim povijesnim spomenikom, a dio Hotela u međuvremnu je preuređen u muzej. Za sve nas potomke imigranata u Argentini Hotel imigranata ima posebno značenje. Imala sam priliku posjetiti ga prije nekoliko godina. Čak sam se uspjela probiti u dio Muzeja imigranata zatvorenoga za javnost. Teško mi je opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam hodala po nekadašnjim spavaonicama: jeza, tuga, sreća, uzbuđenje. Neprestano sam zamišljala kako se baka uspjela snaći s malom bebom, bez ičega, pa čak i bez znanja španjolskog jezika.

Uglavnom se snašla. Čak je i pronašla svoga supruga. To dvoje imigranata uspjelo je ni iz čega sagraditi novi život i osigurati egzistenciju za svoju obitelj. Djed je radio u Ministarstvu javnih radova, baka je bila domaćica i odgajala djecu. Miljuni ljudi dijelili su njihovu sudbinu. Neki s više, drugi s manje sreće. 55 godina kasnije ja sam se našla u zemlji iz koje su oni otišli, ali Hrvatska je za mene bila nova zemlja i novi svijet, iako sam je doživljavala svojom. I živjela sam svoj novi život najbolje što sam mogla. Oni su mi stalno nadahnuće i dokaz da se sve može kad to zaista želite. Ljudi već stoljećima migriraju i migrirat će. Svatko traži svoje mjesto pod suncem, bježeći od bijede Eritreje, brutalnoga rata u Siriji ili jednostavno tragajući za boljom karijerom u nekoj sređenijoj zemlji. Samo što, nažalost, mnogi, poput afričkih emigranata, svoje snove o boljem životu u Europi skončaju u havariji na nekom moru.

   *-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.