Utjecaj Viviane Reding na hrvatski biciklizam

Upravo onoga dana kada se odvijala hamletovska dilema „sankcije, ne sankcije“ pokušali su mi ukrasti bicikl.

Noć ranije provela sam bježeći od mitraljiranja NATO-vih aviona, koji su u gustim formacijama letjeli iznad Pule. San je bio iznimno detaljan i uvjerljiv, leševi također. Mora da sam riječ „sankcije“ shvatila pretjerano doslovno, i potom odmah u asocijativnom lancu na nju nanizala „vojnu intervenciju“, kao što priliči svakom ljubitelju drame.

Premda taj automatizam nije sasvim nelogičan. Mnogo je primjera koji potvrđuju kako izraženo narcisoidnim vladarima i premijerima sankcije nisu dovoljne. Njihov ego očekuje neku koncentriraniju pažnju, tako da se utješe tek nakon što poslije nekoliko godina vijećanja ujedinjena vojna sila krene istresati bombe na njihove u pravilu bujne frizure.

No, san koji je prethodio napadu na moj bicikl možda uopće nije bio vanjskopolitički. Takve snove možda potiče moja klaustrofobija, jer ovaj procjep između podbuhlih razbojnika s morbidnim podočnjacima HDZ-a i hohštoplerskih lumpenpolitičara SDP-a u koji smo trenutačno zapali doživljavam kao da sam upala u zamku za medvjede.

A u toj dubokoj mračnoj rupi koja miriše na istrulo lišće po svoj ću prilici sjediti do kraja svojeg ovozemaljskog života. Jer, kad god istegnem vrat prema gore, i dalje vidim ili ove s podočnjacima, ili njihove iskežene patološki narcistične oponente.

Nismo dobili sankcije, ali i što će nam? Situacija je ionako dovoljno bezizlazna, posvuda vlada vesela postapokaliptična atmosfera nasilja, gladi i kriminala. Pa, kako mi je dojadilo svaki drugi dan slušati katastrofične ekonomske prognoze Ljube Jurčića, osluškujem vibracije iz podzemlja.

A u ekonomske trendove uvijek savršeno upućeno podzemlje je nedvosmisleno: treba se dokopati bicikla. Automobil više nije nužno ni zaključavati, jer nitko ga neće. Kome ćeš utrapiti zmaja koji proždire naftne derivate, sa sankcijama i bez njih?

Krajnje je zastrašujuća ova ekonomska dijagnoza koju nam odašilje kriminalni milje, ali to su tvrdi i bezobzirni dečki, nemaju smisla za tepanje, tješenje i ublažavanje. Osim toga, Viviane Reding je svojedobno izričito naglasila kako se od europskog uhidbenog naloga imaju izuzeti kradljivci bicikala.

Da se naši životi nepopravljivo strmoglavljuju, pokazuje rastući stupanj nasilja s kojim se vlasnicima otimaju nesretni dvotočkaši, kako bi na njih što prije zajahali novi, veseli kupci ukradene robe. Bicikl će doduše i njima vrlo brzo biti ukraden, ali što bi bila ekonomija bez dinamike, potrošnju je nužno stimulirati, a zdravu potražnju mora pratiti kvalitetna ponuda maznute robe.

Mojoj prijateljici su u Zagrebu deset godina star bicikl ukrali iz zaključanog stubišta. To ju je prilično rastužilo, jer bicikl joj je odabrao i kupio pokojni muž, svakodnevno je s njim išla na posao, i prilično su se srodili. Sajlu kojom je bio vezan prerezali su kliještima, što je ona doživjela kao dokaz vlastite krivnje. Objasnila mi je, naime, da je vezati bicikl čeličnom sajlom jednako kao da zamoliš lopova da ga odnese, i još ga počastiš kavom.

Ljudi koji drže do vlastitih stvari dužni su na prijevozno sredstvo staviti dva kilograma težak U-lokot, a tek potom ga zavezati sajlom za neki dobro zavaren komad željeza.

Još je nehajnija bila moja kolegica s posla, vlasnica Vespe. Vozilo je također parkirala u zatvorenom stubištu, i bezglavo zaključila kako joj je za osiguranje protiv krađe dovoljno što je zaključan volan, vozilo nije registrirano i u njemu nema ni kapi goriva.

Moj bicikl se za pokušaja krađe nalazio se na tržnici, na dva metra iza mojih leđa. Kradljivcu se iznimno dopao, barem sudeći po tome što je uspio do pola slomiti zupce u čeličnoj kodiranoj bravi. Golim rukama, pretpostavljam. Da mi je znati što bi iza djelovanja jedne takve ljudske sile ostalo od mene da je umjesto na lomljenje čelika bila usmjerena na odvajanje moje glave od vrata.

Snažni je ekonomski ekspert bio iznimno neuviđavan, jer taj dan mi je bio rođendan, dakle vrijeme za moje želje, a ne njegove. Čak da je i njemu rođendan padao upravo na taj datum, nikako nije postojala mogućnost da na opće zadovoljstvo izmirimo vlastite potrebe, jer među moje želje nipošto ne spada da mi ukradu potpuno nov električni bicikl marke „Scott“, s hidrauličnim kočnicama i „Bosch“ sustavom.

Policajac koji se obreo u blizini na moje pitanje kako je najefikasnije zaštiti bicikl od krađe, odgovorio je vrlo slikovito: „Bili biste donekle sigurni da ga zavarite za pod, ali i to ne bi dugo potrajalo“.

Svaki dan očekujem da vlasnici džipova sa zatamnjenim staklima krenu na raskršćima iskakati iz automobila, kako bi mi iz ruku iščupali bicikl i munjevito pobjegli nošeni mojoj kvalitetnom baterijom koja ih s jednim punjenjem može odvesti 70 kilometara.

Sudbina biciklističke populacije izvrsno ilustrira kako izgleda život ukliješten između Scile i Haribde, HDZ-a i SDP-a. Prvi ih već dva desetljeća vrijeđaju kroz automobilske prozore, kroz koje im strše u susjednu traku izbočeni laktovi.

Politička kasta „gradski čelnici“ – bez obzira na partijsku pripadnost - najrađe bi ih dali ekskomunicirati, jer kud da se još bakću s njima i njihovim stazama, zar im nije dovoljno što ih udruge neprekidno pritišću kako na ulaze u javne zgrade nisu postavili rampe za invalide. Što bi sad trebalo i bicikliste tretirati kao da su invalidi? Zar ne mogu normalno sjesti u auto i ostaviti ga na parkingu s kojeg lovu ubiru gradski holdinzi?

A što nam je tek napravio SDP. Svojom je gospodarskim uspjesima pod radnim naslovom „Gdje mi, tu trave ni“ pretvorio pedalirajuća prometala u predmet najveće moguće žudnje uličnog kriminala, a vlasnike istih u omražene klasne neprijatelje narodnih masa, jer bešćutne su persone koje se voze bez kredita i registracije.

Nakon što biciklist završi na podu, još ga dodatno iscipelare manje stranke.  Gradonačelnik Pule, IDS, je nedavno javno iskazao svoj animozitet prema ovom ekscentričnom fenomenu, izjavivši kako Pula uopće nije pogodna za biciklizam, jer je na brežuljkastom terenu.

Već vidim da se taj jedini neće stići dokopati bicikla na vrijeme.