Terorist

U korijenu prezimena ima bjelogorično drvo. Kako je i sa mnom isti slučaj, upotrijebit ću vlastito prezime umjesto njegovog. Gospodin, kojeg ću dakle za ovu prigodu imenovati Bukovac, čekat će nas u kafiću na benzinskoj pumpi, u predgrađu jednog poznatog istarskog turističkog gradića.

Zadatak je ugodan i jednostavan, iz žanra koji je u nas u medijski prostor lansirala emisija „Globalno sijelo“ pokojnog kolege Joška Martinovića.  Treba napraviti reportažu o sretnom osobenjaku, koji uzgaja pijetlove i razgovara s drvećem.

Reportažu koja promovira pravo na individualnost, implicitno se opire snobizmu, i proglašava legitimnom čak i banalnost, ukoliko je u interesu osobne dobrobiti i zdravlja. Vedra priča o kroničnim optimistima i minijaturnim svemirima koje grade. Bajka koja govori o tome kako je moguće preživjeti sve okolnosti, ukoliko se čovjek dovoljno pomno usredotoči na cvijeće u vlastitom vrtu.

Gospodin Bukovac vozi „Mercedes“ iz šezdesetih godina. Recimo da je narančaste boje. Slijedimo ga u selo s predimenzioniranim kućama za iznajmljivanje, u kojem je sredinom sedamdesetih kupio parcelu od tisuću petsto kvadratnih metara. Premda ima lijep pogled, parcela je na velikoj nizbrdici, zbog čega ni danas ne bi na tržištu postigla preveliku cijenu, a prije četrdeset godina se vjerojatno mogla kupiti za sitniš. Nad taj teren u rupi sa svih se strana naginju agresivne lažne vile, i položaj je gotovo posve nezaštićen od pogleda.

Zemljište je klasičan pokušaj proizvodnje „vlastitog komadića raja“ priručnim folklornim sredstvima: zaprežna kola ukrašena cvijećem, kamenje koje oblikom podsjeća na različite životinje. Koncept je uobičajen, i poznat još od vremena poštara Chevala: skupljan je odbačeni materijal s deponija, kako bi se iz materijalno bezvrijednog, iz pepela, vlastitim neupućenim rukama stvorilo neprocjenjivo čudo.

(Pretjerano) njegovan vrt, gdje na drveću vise raznoliki utezi koji imaju usmjeravati grane u željenom smjeru, grmovi su oblikovani u paunove, po starim kamenim posudama za svinje plivaju plastične patke, a odbačeni bicikli služe kao nosači za pelargonije.

Predvidljivo, pijetlovi i kokoši se pred kamerom i nepoznatim ljudima ne ponašaju onako kao što je to vlasnik predviđao: ljubimac s najvećom krestom stoji na suhozidu u koji su uzidane singer-mašine, nepovjerljivo promatra pridošlice desnim okom, i povremeno glasno kukurikne, upozoravajući vlasnika kako nije pripremljen za nastup pred tolikom publikom. Usred imanja je nevelika, iznimno ljupka jednosobna kućica, u koju je ugrađeno sve što je ušminkani obližnji grad odbacio u posljednjih dvadesetak godina: rimsko popločenje iz glavne ulice, muzejske replike antičkih stupova, stari kredenci, koji obojani i ukrašeni dijelovima starih keramičkih peći predstavljaju vrhunac „shabby chic“ estetike.

 Uslijed nedostatne koncentracije, ili zbog predvidljivosti situacije, treba mi znatno više vremena nego inače da reagiram na oduševljenje ovog čovjeka, mojeg fiktivnog prezimenjaka, vlastitim projektom. Tvrdnja kako mi je odmah bilo jasno kako priča o deponiji i klesanju rukama nije njegova prava priča bila bi svakako preuzetna. Reći pak da nešto nije bilo u redu s njegovim optimizmom, entuzijazmom s kojim je pipkao biljke oblikovane u pse, mačke i ježeve, bilo bi otrcano, jer s optimizmom uvijek nešto nije u redu. Kao ni s pesimizmom, uostalom.

Kada je Braco, snimatelj, završio sa kadriranjem beskrajne količine bizarnih detalja, gospodin Bukovac i ja sjeli smo na klupu napravljenu od neke odbačene i hladne mramorne stepenice ispred kućice, na jedino mjesto posve zaklonjeno granjem od okolnih pogleda. Premda sam uljudno zanijekala hladnoću mramora, skočio je unutra, i donio mi jastučić s izvezenim patkicama. Snimanje razgovora išlo je uobičajenim tijekom. Dobroćudno ironična pitanja, autentično naivni odgovori.

Najednom, na jednom nimalo originalnom pitanju, koje otprilike glasi je li Vam rad na ovoj parceli  pomogao da se zaliječite od gubitka posla i propasti braka, sugovornik počinje sve teže izgovarati rečenice, nakašljava se, gotovo da se može čuti suhoća njegovih glasnica. Zvuči kao trema od kamere, s tim da je razgovor odmaknuo predaleko, i prekasno je za manifestacije treme. Malo sam potresen dok govorim o tome, iznenada se ispričava. Teško je reći jesu li mu na trenutak oči zasuzile iza naočala, ili se sjaje od uzrujanosti. U desnom ima nekoliko ispucanih kapilara, zbog kojih odjednom, tako iz neposredne blizine, počinje izgledati krajnje labilno, ranjivo; potpuna suprotnost ranijem vitalnom sijedom avanturistu koji sve egzistencijalne lomove kompenzira prevozeći u prtljažniku starog „Mercedesa“ odbačeno kamenje.

Braco objavljuje da je iscurila kazeta. Uzimam drugu iz torbe, i pružam mu. Čini se da ste je zaboravili premotati, kaže,snimatelj. Ispričavam se, kažem kako imam samo još jedno pitanje, i da je nije potrebno premotavati sasvim na početak. Ma to će ionako biti za čas, uljudan je Braco. Uključuje premotavanje, i udaljava se na korak od stativa i kamere.

Sada ne snimate, pita gospodin Bukovac. Ne, odgovaram sa smiješkom koji bi trebao djelovati umirujuće. Čujete kazetu, premotava se.

Znate, ja sam terorist, kaže gospodin Bukovac. Opljačkao sam banku. Opljačkao sam iz banke vlastiti novac.

Onda su Vas sigurno pune novine, nonšalantno odmahujem.

Ne. Nikad ni retka. Ni optužnice, ništa.

Njegov prijatelj, koji sjedi dva metra dalje, mimikom mi potvrđuje da je priča istinita.

Na početku rata supruga i on ostali su bez posla. Na deviznoj štednji imao je 45 000 njemačkih maraka, ali mjesečno su imali pravo podići svega sto. Od čega sa dvoje školske djece nisu mogli preživjeti. Nakon nekoliko mjeseci agonije, počeo je planirati. Od vukovarskih je veterana naučio kako se prave Molotovljevi kokteli. Isprobavao ih je u šumi, na svojim lovačkim rutama. Preko poznanika je došao do odvjetnika, koji su mu savjetovali da nipošto ne smije ugrožavati ljudske živote, već isključivo instituciju.

Večer prije napada, sjeo je sa sinovima, dječacima od sedam i petnaest godina, za kuhinjski stol. Rekao im je da sutradan neće u školu. Objasnio im je njihove zadatke. Mlađi je bio dužan nositi ruksak s eksplozivom, i teniskom lopticom koja je imala poslužiti kao detonator. Stariji je bio zadužen da, nakon što uđu u ured direktora banke, okrene ključ, za koji je znao da uvijek stoji u bravi, jer je na tom mjestu bio na razgovoru već nekoliko puta. Dječaku je velikim ciframa na komadu papira zapisao telefonski broj. Trebao je direktoru stati iza leđa, i ukoliko vidi da u određenom trenutku ne bira broj s papira, istrgnuti mu telefonsku slušalicu iz ruke, uhvatiti ga za kragnu, i vratiti ga u naslon stolice.

Ujutro je s dva maloljetna djeteta ušao u banku. Na direktorov stol su izvadili boce, i lažni kolt „King Cobra“, napunjen ćorcima. Jednu od boca na trenutak je otvorio, kako bi se smrad kemikalija osjetio u prostoriji. Imate deset minuta, rekao je. Dat ćete službenicima nalog za evakuaciju, mi ćemo iskočiti kroz prozor, a onda ću ovu zgradu podići u zrak. Direktor je nazvao generalnog na broj koji je dječak imao na papiru. Tajnica je mehanički odgovorila kako je zauzet. Recite mu kako je hitno, rekao je lokalni direktor, i kako sam trenutačno talac.

Gospodinu Bukovcu isplatili su njegovih 45 000 maraka. I to u stranoj valuti, nakon što je odbio dinarsku protuvrijednost.

Najgore od svega je bilo, kazao je, kada sam uspoređivao kako su me ljubazno dočekivali dok sam dolazio u dobrom odijelu i s aktovkom u ruci položiti novac, s onim mučnim epizodama kada sam ih doslovce preklinjao na šalterima da mi moj vlastiti novac vrate.

Kazeta se odavno prevrtjela na početak. Nitko od nas troje to nije primijetio. Znam da je njegova priča istinita. Mislim da ju je toliko želio ispričati da nas je pozvao i ugostio sasvim drugim povodom, i pristao govoriti o nečemu sasvim različitom.

Kada se kamera upalila, nastavili smo snimati gdje smo prekinuli, kao da se ništa nije dogodilo. Na završetku nam je ponudio čašu malvazije. Oprostili smo se konvencionalno, prividno bezbrižno. Oko njega su stajale njegove kokoši. Stari „Mercedes“ ostao je na prilazu. U sjećanju mi je ostala jedna od rečenica koje je izgovorio: Ja sam iznimno uporan čovjek. Znao sam da, ukoliko želim spasiti obitelj od gladi, moram učiniti nešto što nije u mojoj prirodi, i ponašati se na način koji mi nije prirođen.

Zbog te rečenice bilo mi je vrlo jednostavno posuditi mu svoje prezime.