Javni prijevoz

Nikada neću zaboraviti prvi susret sa Zagrebom 1997. godine. Bila sam jako uzbuđena. Iako sam tek zakoračila na Trg Josipa bana Jelačića, znala sam točno gdje se što nalazi - jer sam godinama proučavala karte i fotografije glavnoga grada. Tada mi je električni tramvaj bio među najzanimljivijim stvarima u gradu.

U mom Buenos Airesu davno su prestali voziti, pa mi je to bio prvi susret s tim prijevoznim sredstvom. Danas sam napredni korisnik javnog gradskog prijevoza.

Prvih dana sam u tramvaju opsesivno provodila sate i sate. Ukrcala bih se u bilo koji broj i vozila od prve do posljednje stanice, sa željom da što više vidim i što bolje upoznam Zagreb. Prošla sam svih 148 km pruge u 15 tramvajskih linija.

Argentina se voli hvaliti kako je tamo izmišljen javni prijevoz motornim vozilima koji je moderniziran do današnjih autobusa. Priča kaže da su taksisti Buenos Airesa 1928. godine bili u mukama zbog sve manjeg broja putnika. Razmišljali su kako privući putnike i došli su na ideju da ponude uslugu „kolektivnih taksija“. Tako su taksisti 24.09.1928. u ulici u kojoj su se okupljali počeli povicima nuditi put do određene točke u gradu za petinu cijene prijevoza taksijem i put bi započeo kad bi taksi bio popunjen. Zato se u Argentini gradski autobusi nazivaju "Colectivos". Iako su gotovo 400 godina ranije, 1662., pariškim ulicama cirkulirale konjske zaprege koje su imale fiksni itinerer i naplaćivale jedinstvenu cijenu za prijevoz putnika.

U Buenos Airesu je jako dobro razvijen javni prijevoz.  Iz predgrađa se vlakom lako i brzo stiže do centra grada. Također je dobro razvijena podzemna mreža za prijevoz putnika. Davne 1913., otvorena je prva linija metroa. Do danas je sagrađeno 6 linija koje pokrivaju gotovo 60 km u kojima se dnevno vozi oko 1,7 milijuna putnika. Metro je jedan od najomiljenijih prijevoznih sredstava jer nerijetko gužve u prometu znaju biti nesnosne a ni blokade prometnica zbog prosvjeda nisu rijetkost. Dok istodobno 144 autobusne linije cirkuliraju unutar 200 kvadratnih kilometra Ciudad Autónoma de Buenos Airesa.

Neki stručnjaci tvrde da je najbolji biznis dobiti autobusnu liniju u Buenos Airesu, jer država kapom i šakom financira ovaj sektor, čak do te mjere da je cijena karte na relacijama do 27 km ispod 5 kuna. Cijene se određuju po zonama, ali i prijeđenim kilometrima. Tako, primjerice, za 15 stanica karta je jeftinija nego za 20. U Zagrebu to, nažalost, nije slučaj jer je cijena u jednoj zoni ista bez obzira na broj stanica, što meni nije fer.

Često slušamo iz Zagrebačkog Holdinga kako je prijevoz u Zagrebu među najjeftinijima u Europi, što ne ide u prilog činjenica da je u Ljubljani i Budimpešti, pa čak i u Bruxelle jeftiniji. Zato me ne čudi borba ZET-ovaca protiv vožnje bez karte pa ni borba putnika za uštedom koje kune u javnom prijevozu. Smatram da bi jedini realan način da se izbjegnu ove borbe bio da svaki putnik ima mogućnosti platiti koliko se stanica vozi.

Osobno se osjećam opljačkanom kad plaćam punu cijenu karte za 5 stanica, koliko se vozim do posla. Primjerice, ako se 4 osobe voze noću iz centra grada do Jaruna ispada jeftinija, brža i udobnija vožnja taksijem nego tramvajem. Nadam se da će tramvaj zauvijek ostati prepoznatljiv simbol našega glavnog grada i da će svatko imati priliku plaćati točno onoliko koliko ga koristi.


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini.

Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.