Četnici u našim redovima

Jedan anoniman, ali prilično gnjevan gledatelj, nedavno mi je zamjerio što sam za prilog iz kulture intervjuirala književnika Giacoma Scottija, te preko društvene mreže poručuje mojoj firmi : “Riješite se pročetničkih elemenata u vašim redovima!“

Događaj ni po čemu zanimljiv u eri anonimnih internetskih komentara, osim što nesvjesno duhoviti komentator parafrazu Lenjinove sintagme o „mangupima u našim redovima“  koristi za napad na komunista Scottija, što proizvodi izvjesnu ideološku zbrku: zašto anonimni gospodin, kojemu, sudeći po tome što ima neke nerazriješene račune i sa Židovima, fašistoidne ideje nisu odveć strane, za oružje kojim će antifašistu i komunista Scottija proglasiti četnikom, izabire upravo Vladimira Iljiča?

 Ili jednostavnije:  ustaša koristi komunističku retoriku, kako bi komunisti rekao da je četnik.

Ali pravi cirkus tek slijedi u linku ispod ovog ideološkog ćušpajza od komentara koji vodi – a kamo drugdje nego na hrvatsku „Wikipediju“. Iz koje je sasvim razvidno kako se Giacomo Scotti, osamdesetpetogodišnji Talijan iz okolice Napulja (iz mjesta Saviano, čiji naziv je identičan prezimenu planetarno slavnog i policijski zaštićenog Roberta, autora „Gomorre“), „ prema Hrvatima više puta pokazao zlobno prekritičan, a Srbe je doživljavao kao neku vrstu više jugoslavenske rase“.

Sad zamišljam tu rospiju od Giacoma Scottija, onako visokog metar pedeset, s vječnim ruksakom na leđima i očalicama na nosu, kako ljupkošću svoje džepne staračke pojave više nego uspješno kamuflira stravične ideološke grijehe prošlosti. Zavučen u neku  zemunicu u okolici Rijeke, izlazi samo noću, kako bi izbjegao lovce na naciste, i s neprozirnim sunčanim naočalama ispod do brade nabijenog šešira pod miškom stišće šapirografski otisnute letke s dvoglavim bijelim orlom, koji propagiraju genetsku superiornost naših srpskih susjeda.

Srećom, postoji jedna vrlo poznata fotografija Petra Grabovca, na kojoj se može vidjeti ovaj državni neprijatelj iz mladosti: na njoj Scotti, koji je tada bio „mlađi i viši“, kako mi se sam pohvalio pokazujući fotografiju, hoda preko riječkog Korza u pratnji – ni manje, ni više nego Che Guevare. Che je u uniformi kubanske vojske (revolucija traje) i razgovara s lokalnim funkcionerom, a  „El commandantea“ slijede dva njegova neobrijana vojnika, te taj nesretnik Scotti, s inkriminirajućom bijelom kragnicom prebačenom preko revera sakoa, te zalizan briljantinom – ukratko, četnik, fašist, nacist, te hrvatofob i srboljub u jednom, i to nevelikom izdanju.

Hrvatska Wikipedija je poput radio-drame „Rat svjetova“ u režiji Orsona Wellesa: samo što ne stvara paniku od vanzemaljaca, zbog koje će ustrašeni ljudi trenutačno izjuriti na ulice, već djeluje sporo i dugotrajno, kao sumporov dioksid. Mora se priznati kako wikipedia.hr ne pati ni od posebno izraženog straha od vanzemaljaca, tehnički superiornih letjelica, ili bilo kakvih fenomena kojima bi nas mogla ustraviti budućnost. Ona pati od deluzija u kojoj joj se u iskrivljenom obliku obraćaju događaji iz prošlosti. Nekoliko njezinih „birokrata“, na koje je ovih dana pao spotlight medija, iskreno su uvjereni kako je antifašizam „genetski, duhovni, moralni i stvaralački poremećaj“, dok kod ustaštva nemaju takvih primjedbi. Našlo bi se tu i bezbroj sličnih primjera, za one koji imaju strpljenja čitati ovakve budalaštine.

Ukoliko centrala Wikipedije ne poduzme nešto protiv doprinosa naše „zemlje znanja“, još će godinama hrvatski studenti izlijetati na ulicu s neprimjerenim reakcijama, urlajući „Za dom spremni“, ili pokazujući ispruženom desnom rukom prema nebu, upravo ka mjestu gdje se uskoro imaju ukazati nevoljni vanzemaljci.

A Giacomo Scotti, „Scotti lo scomodo“ ili „neugodni Scotti“, kako ga je zbog sklonosti sukobima i polemikama okrstio jedan njegov sugrađanin, taj opasno živahan nonić s uglednim međunarodnim priznanjima, ostat će autor ozloglašenih naslova kao što su „Konjić Brzonožić i magarčić Dugoušić“, autor od kojeg će isprepadane mlade majke trkom sklanjati svoju razigranu i neopreznu djecu.