Kriza srednjih godina

U krizi sam srednjih godina, pa sve češće razmišljam o svojoj profesionalnoj promašenosti. Za koju uglavnom optužujem Šuvara, i njegovu ukletu reformu srednjoškolskog obrazovanja. Da nije postojao taj besmisleni smjer kultura, iz kojeg se stjecala urnebesna diploma organizator kulturnih aktivnosti, mogla sam završiti za KV stolara. Kuhinje po mjeri nikad neće izumrijeti. Ljudi imaju sve manje stambenog prostora; otkad su na novogradnjama, kako bi se u njih potajno strpao koji dodatni kat, sve viši krovovi, kao na alpskim skijalištima, sve više ih stanuje u visokim potkrovljima. Ponekad visokih potkrovlja ima i po tri etaže, i svi tim ljudima trebaju kuhinje, ormari, kupaonski ormarići i cipelari po mjeri, što znači da gornja ploča namještaja ne smije biti ravna, već mora ići u trokut. Trokrilni ormar, na primjer, tako ima oblik planine Triglav sa slovenskog grba: između svakog krila sjeda po jedna krovna greda obložena gipsanim pločama. (Moja je susjeda autentična žrtva visokog potkrovlja: nekoliko puta su, seleći se sve više u jednoj takvoj zgradi, ona i muž pilom za drvo skraćivali ormare za po decimetar; kada su si napokon priuštili vlastitu kuću, nije ostalo novaca za namještaj, tako da im po sobama stoje regali nalik na orkine zube).

U posljednje je vrijeme građevina zapala u krizu (umjetno induciranu komu?), a sve manje građana kupuje visoka potkrovlja; shvatili su kako onima iz prizemlja služe kao tampon zona, jer prizemljeni ne žele plaćati popravke krova, računajući da voda do njih mora probiti četiri deke. Tako se moj san o KV stolariji ispostavlja promašenim.

Makar te navodili satelitskom navigacijom, ni u srednjim godinama u ovoj zemlji ne možeš pogoditi od čega se može živjeti.

Evo, gradonačelnik Pazina Renato Krulčić (nekako nagađam kako je i on u krizi srednjih godina). Prekasno je utvrdio kako je apsolutni genij za kompjutorske igrice. U Candy Crash Sage-u došao je do 59. razine, i izgleda kako će uspjeti osvojiti petu zvjezdicu. Sada je na njega pokrenuta prava hajka, jer se ispostavilo da rastura tijekom radnog vremena. Kao da je on, dok se školovao za tehničara vuče vlakova osamdeset i pete, mogao pretpostaviti kako će dvadeset godina kasnije stvarni svijet biti zamijenjen virtualnim, i da će on, osim sposobnosti da najbrže iza pojasa izvuče signalizacijski znak za vlakove u narodu poznat kao lizaljka, biti poznat i po munjevitom probijanju na više levele? Iznimno sam senzibilizirana za tragediju tog čovjeka koji, umjesto da lijepo sjedi doma pred tastaturom i nabija rezultate, na čemu se može dići više nego pristojna lova, svaki dan mora gledati ozlojeđene i zgužvane građane, koje ubija specifična pazinska mikroklima, zbog čega razdražljivo pitaju kamo će s puranima sada kada je Hypo banka maznula Puris, i dokle će sjediti na birou nakon što je krepala Pazinka. Lako je sada čovjeka osuđivati, ali da mi je vidjeti tko bi, da je u mladosti mogao birati između željezničarske škole i natezanja s gradskih vijećnicima, te 59. levela u Candy Crash Sage-u, izabrao ovo prvo?

Moj muž ne drži pretjerano do KV stolarije (osim što smatra da je pretjerano skupa). Misli da je moja promašena profesija američka, kao i Krulčićeva. Vidi me kao bejbisitericu za mačke, i uvjeren je kako bi u Los Angelesu sa svojim sposobnostima zarađivala 1200 dolara po danu. Mačke mi, naime, trče čim ih pozovem, hodaju uz nogu, agresivne su prema neznancima, i općenito imaju sve poželjne pseće performanse, osim što su znatno urednije i ne laju. Na žalost, moja profesionalna šansa od 1200 dolara prošlog je tjedna doživjela debakl, kada mi je mačka Dobrica (imenovana po umiljatom karakteru, a ne po fašistoidnom piscu) pojela kanarinca susjedi, noni Mariji. (zbog čega me politički osviješteni zlobnici optužuju kako sam je sigurno ipak nazvala po autoru iz Velike Drenove). Krajnje neugodna situacija završila se diplomatski i uljudno; noni je unuk umjesto zeleno-žutog pokojnika kupio njegovog roza nasljednika, mi smo za istoga osigurali kavez za tigrove, a ja sam nonici za duševne boli pribavila veliko stablo limuna, koje je intenzivno željela, ali u poznoj životnoj dobi nije htjela investirati u višegodišnje biljke.

Moja majka pak misli kako je moja proćerdana karijera odvjetnička, jer da ionako neprekidno držim nos ili u crnoj kronici, ili u Kaznenom zakonu. Tu svakako ima logike, osim što moje strpljenje ima granice, a tempo hrvatskog pravosuđa računa na to da je prirodna smrt spora ali dostižna, što u slučaju okrivljenog, što optuženika.

Elem, ništa. Kriza srednjih godina.