Moj "Galebe"

Čim se pojave nove fotografije o skandaloznim uvjetima u tvornicama mobilnih telefona, korporacije Apple i Samsung izdaju priopćenje kako nisu imali pojma da njihovi kineski kooperanti imaju svega jedan zahod na tisuću zaposlenika. Ta priopćenja sastavljaju PR stručnjaci prema naputcima koja su u njihovim priručnicima naslovljena Krizni management - kontroliranje štete.

Šteta se odnosi na eventualno smanjenje prodaje, jer je svakom bedaku jasno kako proizvodna cijena od nekoliko eura po komadu pametnog telefona uključuje svega jedan zahod, robovlasničke nadnice i radne šihte od osamnaest sati, tako da postoji opasnost da se budućim kupcima ogadi proizvod.

Srećom, to se u pravilu ne događa: što zbog toga što više nije moguće pronaći proizvođača koji ne zlostavlja radnu snagu, što zbog podsvjesne želje kupaca da posjeduju moć nad tuđim životima, pa barem u ovakvom, metaforičnom obliku. Neugodan može biti jedino tajming: ako se objavi da u tvornici koja radi za Apple rade maloljetnici baš u vrijeme izlaska novog modela na tržište, postoji opasnost da se Samsungu poveća prodaja, jer su njihovi maloljetnici bili u novinama dva mjeseca ranije, čega se više nitko ne sjeća.

Fascinira me dizajn novih pametnih telefona. Tamne ili bijele skliske plohe, koje odišu minimalističkom elegancijom. Predmeti savršenih proporcija, u čijoj se samozatajnoj formi kriju neograničene mogućnosti. Teško mi je povezati tu finoću oblika sa spavačima ispod strojeva, koji se hrane splačinama za svinje. Pokušavam zamisliti kako izgledaju ti nesretnici pored kojih na tvorničkoj traci prolaze beskrajni redovi sedefastih kućišta iPhonea 5, s onom ljupkom jabučicom, koja upućuje na dirljivu priču o korporaciji nastaloj iz dječačkog entuzijazma, u jednoj američkoj garaži.

Ponekad mi prigovaraju da se uživljavam u takve slike jer patim od pretjerane socijalne osjetljivosti. (Kažu: osjetljivost, misle: melodramatična bolećivost). Ne vjerujem da je to razlog; jednostavno volim znati što je u pozadini stvari.

Porezotina na koljenu Michelangelovog Mojsija navodno je nastala u trenutku kada je kipar udario skulpturu dlijetom i rekao: Progovori!. Ako ne znamo pozadinu, možemo doći u zabludu da je Michelangelu svako toliko ispadalo dlijeto. Jednako je s vrhunskim dijamantima, ili krznima: čim su krvaviji, tim su skuplji. Oni su statusni simbol koji eksplicitno daje do znanja da ugled i ljepota njihovog nositelja vrijedi više od života nekoliko anonimnih crnaca, ili kakve endemske zvijeri.

Tržišna je logika beskrajno okrutna; nad čim je besmisleno moralizirati, a još je besmislenije o tome šutjeti.

Na putu za shopping u Italiji, kamo nas također vode zakoni tržišta, majka mi je nedavno pričala anegdote iz svojeg tridesetpetogodišnjeg radnog staža u predionici pamuka. O običajima u toj tvornici u našoj se kući rijetko raspravljalo, jer su se smatrali općepoznatima: pamučna predionica zapošljavala je 1500 osoba, gotovo kompletno žensko radno aktivno stanovništvo gradića u kojem smo živjeli, tako da je cijela općina živjela u bioritmu pamučne pređe.

Pričala je o ženama koje su u noćnim smjenama naučile usnuti sjedeći za strojem, kao voštane figure, kako bi uhvatile pola sata dragocjenog sna. O onima koje su odlazile odrijemati u toalet, na zahodsku školjku, gdje bi ih pronalazila svevideća nadzornica; brigadirka. (Ratna terminologija u industriji vjerojatno je bila ruska moda).

Žrtve lažne emancipacije, po cijele su dane kuhale, prale i nadvikivale se s djecom, kako bi navečer mogle krenuti u pogon.

Sjećam se moje majke u doba kada još nije napunila tridesetu, a u pogonu je od propuha uspjela zaraditi parezu facialis, od čega joj je lice ostalo asimetrično, i jedno joj oko bježi. To je to humano lice socijalizma, za kojim i danas tugujemo. U svojem je radnom stažu svega jednom zakasnila na posao, i to punih petnaest minuta, zbog čega su joj smanjili plaću za trideset posto.

Danas su nam legendarnu produktivnost Alije Sirotanovića, koji je postavio svjetski rekord u iskopavanju više od sto pedeset tona ugljena u rudniku u Brezi, dospio na novčanice od 20 tisuća dinara ( i on je imao status brigadira), i potom umro u bijedi, preoteli su nam Kinezi. Nema im smisla na tomu zavidjeti, imaju povijesnu prednost: u Strukturama svakodnevice, Fernand Braudel navodi svjedočanstvo putnika koji krajem 18. stoljeća u Kini primjećuje kako je ljudski rad tamo ne samo najjeftiniji, već nije nikako pošteđen ako postoji mogućnost da će biti dobro iskorišten. Stoljeće ranije, drugi putnik sa Zapada, zadivljen brzinom vozača rikši, tvrdi kako su jednako brzi kao i mali tatarski konji.

U našem se području u to doba za oranje, vuču kola i druge mučne poslove već delegira četveronožna marva, volovi i magarci.

Kako su radnici u tekstilnoj industriji mogli kupovati robu od srodnih tvrtki na rate, činili su to često i neumjereno, jer im je pružalo svojevrstan osjećaj raskoši. Kvalitetan damast na lesonitnim stolovima. Nedavno sam u ormaru pronašla brižljivo složene i još neraspakirane posteljine, stolnjake i kuhinjske krpe davno preminule Pamučne industrije Duga Resa.

Iz poštovanja prema biografiji moje majke, ovih sam dana navratila u prodavaonicu Galeb. Galeb, tvorac svih potkošulja naših očeva i jedna je od posljednjih ptica hrvatske tekstilne industrije. Kupila sam nekoliko odjevnih predmeta od dobrog pamuka na rasprodaji, po mizernoj cijeni. Jednako mizernoj kao plaće u Galebu, koje iznose oko 2000 kuna, za što je dnevno potrebno porubiti oko 1000 pari gaća. Nekom magijom, jedna je takva plaća, uz dodatni prihod od kukičanja i prodaje tabletića i stolnjaka, uspjela pokriti troškove mojeg školovanja.