Krizma, krvava krizma

Svećenik Miroslav Bulešić zaklan je nožem 24. kolovoza 1947. godine u župnom dvoru u Lanišću.

Davno je to bilo, svjedoka događaja sve je manje, u međuvremenu se na svijetu dogodilo bezbroj svireposti koje ne zaostaju za ovom, ili je metodom i brojem žrtava nadmašuju.

Sasvim slučajno, zbog jednog kratkotrajnog boravka poslom u Lanišću, uznemirilo me upravo ovo, pojedinačno klanje. Premda bi Bulešić dosad najvjerojatnije ionako bio mrtav, i premda je smrt u njegovom svjetonazoru bila ako ne poželjan, a onda očekivan događaj.

Priča o Bulešiću dosad je bezbroj puta ispričana, i uvijek sa sličnom intonacijom: mladi seljak, instrumentaliziran od Udbe ili neke slične zakulisne elementarne nepogode, služi kao sredstvo za obračun s Crkvom, koju utjelovljuje Bulešić, elitni mladi svećenik s rimskom diplomom teologije i filozofije. Kakva vremena, takvi običaji.

Iz povijesnog konteksta gledano, situacija sasvim stereotipna. Iz psihološkog pak, duboko uznemirujuća. Dva uboda nožem u grlo, jedan dubine pet, a drugi osam centimetara, od kojih bi svaki pojedinačno bio smrtonosan.
U tom kraju su uobičajeni lov i krivolov. Oni su naviknuti na taj način ubijati životinje, kaže mi je prijatelj. Kolje li se čovjek jednako kao životinja? Nemam iskustva ni s jednim, ni s drugim, ali ne uspijevam u to povjerovati.

U glavi rekonstruiram: don Bulešić u Lanišće dolazi kako bi pratio izaslanika tršćanskog biskupa, koji na to područje dolazi obaviti krizmu. Biskup je proglašen fašistom i napadnut već u Kopru, tako da se dalje ne usudi. U crkvi je 230 djevojčica i dječaka različite dobi, jer se djeca tijekom rata nisu krizmala. Roditelji i mještani stoje pred vratima, očekuju se neprilike slične onima kada su prilikom krizme napadnute crkve u Tinjanu i Buzetu. Pojavljuje se grupa mladih ljudi naoružana improviziranim oružjem, kolcima i raznim poljoprivrednim alatima. Barem jedan od njih ima pištolj, i puca u crkveni prozor. Unutra djeca bježe prema oltaru. Mještani odbijaju napad, sukob se od crkvenih vrata udaljava prema seoskom raskršću. Krizma je završena, biskupov izaslanik, lokalni župnik i Bulešić odlaze u župni dvor. Za njima, u kuću ulaze dva milicajca, a odmah potom napadači. Župnik se uspijeva sakriti. Bulešića tuku, lupaju njime o zidove. On pritom, što čuju zapanjeni ljudi koji stoje ispred župnog dvora, ponavlja: Isuse, uzmi dušu moju. Nakon što je nekoliko puta doslovno nokautiran, o čemu svjedoče podljevi u predjelu očiju, sljepoočnica, krv u plućima i slomljen nos, biva ubijen (svjedoci koji su scenu vidjeli kroz prozor tvrde da se u tom času već više nije ni dizao s poda) ubodima nožem u grlo. Biskupov izaslanik u drugoj prostoriji također biva divljački pretučen i udaren stražnjom stranom sjekire po glavi, ali uspijeva preživjeti.

Potom kreću same biblijske reference: petorica napadača sjekirom razbijaju vrata ormara, iz kojih izvlače izaslanikovu i župnikovu odjeću i opremu, rastežu ih po prostoriji, bacaju kroz prozor. Iz župnog dvora izlaze krvavi do lakta (neki svjedoci tvrde kako pritom izgovaraju ubili smo fašiste), te pitaju gdje bi mogli oprati ruke. Među njima je Slavko Sanković, koji prema tvrdnjama nekih svjedoka još uvijek u ruci drži nož.

Jedna od žena iz gomile glasno ga uspoređuje s Pilatom. Dok peru ruke, jedan od napadača izgovara: Uzmi dušu moju...Ma sam mu je uzeja.

Slavko Sanković, koje optužnica tereti za ubojstvo bez predumišljaja,  dobiva kaznu za narušavanje reda i mira, kao i ostali napadači. Do svoje smrti, prije desetak godina, ostaje živjeti u selu Brgudac pored Lanišća. Sve što se od njemu uspijeva doznati od mještana je da je bio poljoprivrednik, te da je imao četvero djece, od kojih je neku dao krstiti u već odrasloj dobi u crkvi u Brgudcu. Sam na krštenje nije došao, ali je nakon obreda pozvao svećenika u svoju kuću na čašu vina, i tom je prilikom rekao kako više nikad ne bi dopustio da ga noge vode kamo ih šalje tuđa glava. Iz čega se možda može zaključiti da se kajao, i da je taj još uvijek mlad čovjek tada vjerovao kako iza tako strašnog zločina postoji mogućnost da će se naći u sličnoj dilemi, i donijeti ispravnu odluku, koja će poništiti ili donekle ublažiti užas njegovog postupka.

Nitko ne zna kada je, i je li, Sanković shvatio kako je njegov status moralnog čudovišta zauvijek definiran.

Prekršio je gotovo sve tabue koji u sredini u kojoj je živio postoje: ubio je, ili sudjelovao u ubojstvu, bespomoćnog i nenaoružanog čovjeka; ubio je, ili prebijao, na posvećenom mjestu, u župnom dvoru; prema iskazima svjedoka, ubio je nožem svećenika, i ubio ga je dvaput, s dva smrtonosna udarca; ubio je blaženika, bio je mučitelj mučenika.

Prije smrti, Sanković se dao ispovjediti.

Postoji  tvrdnja kako je tijekom rata dva puta dezertirao iz partizanskog odreda, što bi ga valjda učinilo idealnim objektom ucjene. Od mještana se može doznati kako se ni njega, ni drugih napadača na crkvu kasnije nisu bojali, i nisu vjerovali da će početi masovno ubijati. Točnije rečeno, toliko su se bojali nalogodavaca, i novonastalog režima u kojem se o Krvavoj krizmi uopće nije smjelo govoriti, da su im ubojica, ili ubojice, izgledali bezazleno, a njihova je osobnost bila do te mjere poništena da se nisu usuđivali zločince ni društveno izolirati, ni otvoreno moralno optužiti.

Bulešićevim roditeljima nije bilo dopušteno da dođu po njegovo tijelo, tako da je sahranjen u Lanišću. Na dan pogreba ceste prema mjestu bile su blokirane.

Vladimir Bakarić, predsjednik vlade NR Hrvatske,  javno se ispričava zbog ubojstva (a isprika mu je formulirana kao optužba), istarski pisac i novinar Zvane Črnja u Vjesniku povodom zločina objavljuje huškački pamflet o žrtvama, za koji se godinama kasnije u jednom pismu ispričava (navodeći kako je imao 27 godina, te da je patio od naivnosti svojstvenoj mladosti; pritom previđajući okrutnu simboliku da je Miroslav Bulešić također imao 27 godina, i jednako bio mlad i naivan, i svejedno mrtav).

Sudac koji je zločincima dodijelio simbolične presude, a na dugogodišnju robiju osudio preživjelog župnika, kasnije se pravdao kako presudu nije sam napisao, već ju je samo pročitao, i da je bilo ili to, ili metak u glavu.

Vlada opći konsenzus kako su napadači s Krvave krizme pretjerano savjesno obavili posao koji im je bio dodijeljen.

Očekivalo se da ustraše i prebiju, ali ne i da ubiju.

Ubili su iz vlastite revnosti prema dodijeljenom zadatku.

Ubili su okrutno i lako, pred svjedocima, neposredno nakon toga brinući o svojoj osobnoj higijeni, kao da su se upravo vratili iz štale.

Iza svega ostaje vječno pitanje: može li svaki seljak, ako je dovoljno indoktriniran, čovjeku prerezati grkljan kao da reže snopove kukuruza? Ili je za to ipak potrebna određena psihološka konstitucija?

I ostaje trenutak kada se nož zabada u vrat, i to dvaput. Sječivo pod kojim ruka mora osjetiti otpor tijela, ljudskog tijela. Pa ipak biva usmjereno ne u trbuh, rame ili prsa, već na mjesto koje će zasigurno usmrtiti žrtvu.

I onda još jednom.

Je li Slavko Sanković 13. svibnja 1958., kada je Bulešić u tajnosti ekshumiran na svoj rođendan, kako bi mu kosti bile prebačene u Svetvinčenat, i kada je kuharica župnog dvora zadržala komad njegove krvave košulje kao relikviju, već mogao znati kako ne samo da je bio loš čovjek, već da će kao takav završiti u povijesnim tekstovima i vatikanskim arhivima?

I ako nije izvadio nož, zašto se od tog odvratnog čina ni u jednom trenutku (pa ni devedesetih) nije oprao, kao što se imao potrebu oprati na onom pojilištu za stoku ispred župnog dvora?

Paradoksalno, isti partijski sud koji ga je oslobodio kazne, dodijelio mu je krivnju, koja evo traje, i trajat će, još dugo nakon što ga više nema.

Moja osveta je oprost, napisao je u svojem duhovnom testamentu prije polaska u Lanišće Miroslav Bulešić. U slučaju Slavka Sankovića, čini se da gore kazne od oprosta nema.

Poput Filipa Latinovitza, Miroslav Bulešić pao je kao žrtva vlastitog zavičaja. Zanesen, suptilan i svojoj misiji beskrajno predan svršeni student Gregoriane, opsjednut nesavršenošću sebe i drugih, i, kao što svjedoče njegovi tekstovi,  intelektualno iznimno zreo za vlastite godine. Naviknut na surove okolnosti, ali nepomiren sa surovim dušama.

Katolička crkva, koja se ovih dana priprema za svečanost beatifikacije mučenika Bulešića u pulskoj Areni, u dokaznom je postupku utvrdila kako je blaženi Bulešić ubijen iz mržnje prema vjeri.

Sasvim je moguće da je sam čin ubojstva bio motiviran upravo time što je isprebijani Bulešić ponavljao Isuse, uzmi dušu moju, što je ubojica po svemu sudeći doživio kao provokaciju.

Ali, barem dio odgovora na pitanje zašto klanje nožem, i zašto od svih svećenika upravo mladi Bulešić, zasigurno se krije u tome što je on bio sam, a napadača je bilo pet, i što ih je obuzeo nekontrolirani bijes nemoćnog čopora koji nije mogao slomiti jednu pojedinačnu volju. Osim toga, Bulešić nije simbolizirao samo vjeru, simbolizirao je i civilizaciju: s jedne strane stajao je predavač filozofije na pazinskom kolegiju, s druge mladež željeznog doba, koja ormare otvara sjekirama, i noževe pronalazi u džepovima.

Moja osveta je oprost, kaže Bulešić. Teška kazna, a još teže naslijeđe za sve nas, potomke opanaka, sječiva i krivolova.