Kako su mi ukrali Baniju


Na moju veliku radost i iznenađenje, u dnevnom se tisku ovih dana pojavila vijest koja uključuje podatak da su Banija, Kordun i Lika trenutačno najsiromašnije regije u Hrvatskoj. Siromaštvo nije pretjerano velik razlog za veselje, ali zato riječ Banija, upotrijebljena u naslovu, jest.

Banija je, naime, moj rodni kraj, locus amenus, mjesto gdje sam lomila noge i ruke u okrutnim inicijacijama djetinjstva. Kako spadam u soj nepopravljivo sentimentalnih bedaka, koji više drže do vlastitih melankoličnih uspomena nego do najviših državnih interesa, poprilično me zgrozilo kada je svojedobno, u napadu agresivnog patriotizma, Banija nakon posljednje runde na tom području vrlo čestog ratovanja preimenovana u Banovinu.

Ne ulazeći u etimološku i povijesnu logiku te bedaste odluke, moram priznati kako mi je djelovalo da je  Banovina nastala iz nespretne ambicije da se sirotu Baniju nazove nekako otmjenije, elegantnije i - hrvatskije.

A Banija je čarobna, prazna, surova i magična, pomalo kao Wyoming u pričama Annie Proulx, autorice Brokeback Mountaina.  Čak ni poremećenom lokal-patriotu kao što sam ja, ta regija ni pod kojim uvjetima nije ni elegantna, ni otmjena. Da stvar bude gora, nije ni isključivo hrvatska: već je pola tisućljeća, u koje spada i vrijeme mojeg odrastanja, naseljavaju Hrvati i Srbi. Od nekih pripadnika potonjih je moja obitelj lično prilično patila: moj pokojni otac, konobar, znao se zateći u opskurno kasnim radnim satima u situaciji da ga njegovi bahati gosti milom ili silom pokušavaju natjerati da pjeva Vojvodu Sinđelića; kada smo izlazili s Polnoćke, mnogo nas je očiju pratilo iz mraka; drvena kuća moje bake, koja je iz nje na početku rata pobjegla u zaprežnim kolima prekrivenim ceradom, izgorjela je zajedno s velikim crno-bijelim dobroćudnim psom koji mi je volio sjediti u krilu, a zvao se Sokol. I danas se povremeno u glavi branim od tog prizora životinje na lancu, kojoj se približava vatra.

Neusporedivo je strašnija bila sudbina nekih ljudi, koji su, u vrijeme kada smo mi sjedili bez gaća, čarapa i deka po kojekakvim prihvatilištima, zvjerski usmrćeni.

Svejedno mi nije pošlo za rukom povesti se za općim trendom generalizacije, i razviti prema Srbima adekvatnu količinu mržnje. Moja najbolja prijateljica bila je Srpkinja, kao i najbolji prijatelj mojeg oca. Naši najprisniji prijatelji na poslijeratnoj Baniji također su Srbi. Između njih, i ljudi koji su klali ljude i palili žive pse, ne vidim nikakvu vezu, niti ona postoji.

Ovih se dana kolovoza Banija kupa u izrazito žutoj svjetlosti kasnog ljeta ostarjelog sunca; rodna je godina, na šljivama i jabukama grane pucaju od težine plodova. Koje nitko ne ubire: Srbi se nisu vratili u prevelikom broju, a Tuđmanov eksperiment s Hrvatima iz Bosne propao je, jer oni su doselili u potrazi za boljim životom od onog kojeg su imali, i koji im Banija ne može ponuditi.

Ideja Banovine, krajolika s nanovo izgrađenim kućama bez fasade, uz koje obnova nije predvidjela gospodarske zgrade, jer se očekuje kako će sjajnu budućnost proizvesti neko neidentificirano privredno čudo, propala je. Beznadežnoj siromašnoj pustoši treba vratiti njezino izvorno ime, koje nije bilo dovoljno reprezentativno krojačima Hrvatskog Sna.

Sada, 2013., tamo se iznova počinje od nule: od stare dobre Banije, od individualnih napora i društvene inercije. Politička elita, koja u Istru navraća gotovo svakog tjedna, i to najradije petkom, kako bi spojili koristan posao i ugodan vikend, vrlo rijetko navraća u tu svega sat vremena vožnje od Zagreba udaljenu nedođiju, gdje su stope nezaposlenosti karikaturalno visoke, a cvate jedino biznis sa staračkim domovima.

Vraćeno ime zasigurno neće spasiti Baniju od njezine sudbine, kao što jedan od susjednih kordunskih gradića, Vrgin Most, nije osobito prosperirao ni kada je na krilima istog nacionalnog poleta preimenovan u Gvozd, ni kada je nedavno iznova preimenovan u Vrgin Most.

Generalno gledajući, mjestima kojima se olako brišu i iznova nadijevaju imena, teško da će se osmjehnuti sreća. Jer nemaju dovoljno stanovnika koji bi uložili nešto volje i elementarne građanske hrabrosti da se usprotive poziciji jezičnih zamoraca političkih stratega, specijaliziranih za proizvodnju ideoloških Potemkinovih sela, i gospodarskih i populacijskih katastrofa.

Moj privatni dobitak sastoji se barem od toga što ponovno znam od kud dolazim, i gdje mi je rodno mjesto. Prevelik dio biografija je uništen, da bi čovjek još mogao žrtvovati i toponime. Jer i mi provincijalci moramo biti negdje rođeni, i posjedovati sigurnosnu mrežu određenih geografskih koordinata.