Kukati, prosvjedovati, ili…?


Tijekom ljeta imam dojam da se u Hrvatskoj ništa ne događa. Portali su puni golišavih fotografija s mora. Novinari očajnički traže teme, pa i one najbanaljnije postanu vijest dana. A onda, usred turističke sezone, seljaci izađu na ceste - prava medijska poslastica.

Seljaci prosvjeduju na istoku države, traktorima blokiraju prometnice. Premijer Milanović se nije odazvao pozivu na razgovor, pa su krenuli u Zagreb. Vjerojatno bi i stigli da ih nije spriječila policija. Pratim razvoj događaja - zbog posla u španjolskoj redakciji na Glasu Hrvatske, a dijelom i zato što dolazim iz Argentine, zemlje u kojoj je narod, koristeći svoje pravo na iskazivanje nezadovoljstva prosvjedima, čak uspio srušiti vlast predsjednika Fernanda de la Rua 21. prosinca 2001. godine.

Ruku na srce, dok gledam aktualni prosvjed seljaka sto puta mi je prošlo kroz glavu: “Pa i nisu baš svi nezadovoljni stanjem u poljoprivredu, kad ih je tako malo izašlo na ulice”. Prema nekim podacima u Hrvatskoj ima preko 190 tisuća registriranih poljoprivrednih gospodarstva, od kojih 100 tisuća su u sustavu državnih poticaja. Pa se pitam jesu li tih 400 - tinjak traktora na ulici reprezentativna brojka.

Ne bih ušla u raspravi imaju li razloga ili ne za prosvjedovati - to oni sami najbolje znaju. Nego mi je sve to najviše zanimljivo zbog “hrvatskog fenomena kukanja”, kako sam ga sama proglasila. Stalno čujem ljude kako govore da ništa ne valja, da je opće stanje sve gore i gore. Ekonomija nam je katastrofalna, ljudi nemaju novca za osnovne potrebe, nema posla, sve je skupo. Pa im ova vlada ne valja, a nije valjala ni ona prije nje. Svi kukaju ali su potpuno pasivni. Nemojte me krivo shvatiti, ne pozivam ljude na pobune, ali ne mogu shvatiti što ima od pustog kukanja. Čak znam ljude kojima super ide, ali i oni nađu razlog za kukati.

U Argentini zadnje godine su obilježene masovnim prosvjedima u kojima sudjeluju stotine tisuća ljudi koji prosvjeduju protiv vlade Cristine Fernandez de Kirchner. Glavni razlog prosvjeda je nesigurnost zbog sve većeg kriminala na ulicama i lošeg ekonomskog stanja u zemlji. Ti su prosvjedi uglavnom nastali na poziv aktivnih skupina preko društvenih mreža. Ljudi su nezadovoljni i to pokazuju na ulicama, ali rijetko ćete čuti da Argentinci kukaju kao Hrvati, iako je, po mom mišljenju, stanje u Argentini zapravo prava katastrofa.

Mislim da su Hrvati u Hrvatskoj zaboravili na svoja građanska prava - a kukanjem ne ostvaruju niti jedno. Kao prvo: imamo pravo sudjelovati na izborima, što mali broj građana prakticira. Tamo izaberemo svoje kandidate, većina odluči tko će vladati - i tako bismo eliminirali jedno kukanje. Kao drugo: ekonomsko stanje je teško, ali poduzmimo nešto u tom pogledu. Moj je dojam da veliki broj ljudi očekuje da će naći posao preko veze, ili upasti u neku državnu firmu - grozim se toga. Primjerice, moj je prijatelj u Argentini bio nezaposlen i nudio je susjedima da im uređuje vrtove za neki sitan novac. Kosio je travu, obrezivao živicu, skupljao lišće… I nakon nekoliko godina pokrenuo vlastitu firmu. Kukanjem nikad ne bi uspio prehraniti obitelj.

Nova su vremena. Teška su. Ne preostaje nam drugo, nego prilagoditi im se i prepoznati u sebi kompetitivne prednosti kako bismo uspjeli nešto promijeniti. Krenimo od sebe, pa onda dalje u svojoj sredini. Naš život je u našim rukama!


*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-


Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje sa događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovoga bloga.