All inclusive

U ugodno rashlađenom medulinskom hotelu, u centralnom dijelu lobija ogroman, dobro dizajniran cvjetni aranžman. Desno recepcija, a lijevo restoran impozantnih dimenzija. Poprilično popunjen, što mi se čini neobičnim za jedanaest sati prijepodne.

 More izgladnilo goste, pitam. Ma kakvo more, nisu oni ni vidjeli mora, odgovara mi izvor blizak hotelskoj upravi. Ovo je all inclusive, što znači da mogu jesti i piti koliko ih volja. I uglavnom to i čine. Dio gostiju izgleda kao da im prijeti opasnost od pretilosti. Imate li kakve dijetne menije? Da im u količinama koje pojedu serviramo isključivo kuhanu mrkvu, više ni ona ne bi bila dijetna.

All inclusive. Tako se, znači, zove sociološki test kojim se provjerava kako se ljudska jedinka ponaša pred neograničenim količinama raznovrsne i ukusne hrane. No, i dalje me zanima što je s morem. Ali more je sto metara ispod hotela. Vjerojatno bi im nekoliko zamaha kroz vodu poboljšalo probavu, i omogućilo da utisnu u želudac još koju kaloriju. Ma kakvo more, predaleko je. Tu im je bazen, to je najdalje što idu. Pogledam kroz restoranska vrata. Bazenčić se nazire kroz koncentrične krugove ležaljki i suncobrana. Na preživalištu vlada potpuni spokoj, stopala gledaju u sunce, knjige i novine prekrivaju glave. Svega dva ili tri gosta plutaju po površini vode, stabilni kao patke. Sve više uviđam kako mi ova filozofija nije nimalo strana.

All inclusive garantira poštedu od događaja. Bilo da su dobri, ili loši. Klijentu jamči da neće dobiti ono što većina turističkih aranžmana nude: neće vidjeti lokalne znamenitosti, imat će privilegij da ne upozna lokalne običaje i ljude, i s odmora će se vratiti bez dojmova, uspomena, i bez nostalgije. All inclusive je kao Čarobni brijeg Thomasa Manna, osim što se smještaj može dobiti i ako nemate sjene na plućima i tuberkulozu.  Kada razmislim što mi se sve dogodilo u prethodnih četrdeset i nešto godina, čini mi se da je to više nego dovoljno za jedan ljudski vijek, i da bi bilo najbolje da me doživotno strpaju u all inclusive.

Koliko bi mojih sugrađana, susjeda i kompatriota izrazilo istu želju? Kada bi u zatvorima napokon popravili smještaj, i prestali kuhati splačine, kad bi napokon na krevete stavili pristojne madrace, povećali fond biblioteke i zasadili nešto zelenih površina, koji bi Hrvat, nakon što je preživio socijalizam, rat, recesiju i otkaz, odolio doživotnoj robiji?

To bi doduše napokon posve urušilo mirovinski sustav, jer bi na jednog zaposlenog (a to bi bio neki od trudbenika besmislenih državnih agencija, koji radno vrijeme provodi šaljući s anonimnih mail adresa fotografije vlastitog snošaja) dolazilo najmanje petnaest okorjelih robijaša. Zločini koji ne zastarijevaju postali bi najtraženija roba: masovne ubojice, ratni zločinci, palikuće i silovatelji stajali bi pred policijskim postajama u duljim redovima nego posjetitelji Michelangelovog Davida pred firentinskom Akademijom.

Kada me je osoblje hotela prekinulo u utopijskim maštarijama, i ponudilo mi ručak u all inclusive restoranu, jedva sam uspjela odglumiti pristojno nećkanje. Sve je u meni govorilo: Da! Želim jesti s vama, danonoćno, i sudjelovati u svim vašim obredima!. Na tanjur sam natrpala grašak, krumpir, teletinu, u zdjelicu salatu od kukuruza i mahuna.

A potom je uslijedio antiklimaks. Želudac naviknut na jogurte, cigarete i kiselu vodu čak i nakon dugotrajnog kravljeg žvakanja ne može prihvatiti više od jednog ovakvog obroka. Ma koliko se nezahtjevnim činio, i all inclusive od čovjeka očekuje da ima određeni format. I da, prije nego što se uputi u ovaj sanatorijski raj, uloži određeno vrijeme u kondicijske pripreme.