Leonard Cohen, još jednom

Dan prije koncerta Leonarda Cohena u Puli, muž i ja uređujemo stan kroz koji su prohujali majstori. On pomno čisti vrata žučnim pokretima karakterističnim za opsesivno-kompulzivni poremećaj, ja sjedim na kuhinjskom podu, autistično opsjednuta rastavljenim usisavačem za prašinu, i pokušavam izolir trakom sanirati nekakvu napuknutu oprugu.

Oko četiri je popodne. Već neko vrijeme kroz balkonska vrata iz obližnje Arene dopire glas Leonarda Cohena, što registriramo kao sviranje CD-a zbog isprobavanja razglasa. Odjednom, moj muž doživi trenutak otkrovenja, u kantu odlaže krpu za ribanje i krpu za ispiranje i krpu za poliranje, i hladno me obavijesti: „To je On.“

Impulzivno krećemo prema ulazno-izlaznim vratima, srećom pravodobno shvativši da smo uslijed ekstremnih klimatskih uvjeta iznimno neprilično (ne)odjeveni, što u posljednji trenutak ispravljamo grabeći sa stolice odjeću koja se jedva posušila od posljednjeg preznojavanja. Potom žurimo nizbrdo, tih pedesetak koraka do Arene, i penjemo se na zidić koji ju okružuje.
 
U dnu monumentalnog rimskog zdanja, na već postavljenoj sceni, u sumraku se nazire mala, crna silueta. „Odavde izgleda kao mrav“, kaže kolega fotograf „Glasa Istre“, koji želi uhvatiti trenutak kada Leonard Cohen skida šešir i naklanja se publici. Publike zapravo ne bi trebalo biti, jer ovo je proba prije koncerta, a on ima gotovo osamdeset godina, i vjerojatno ga smetamo.

Mi međutim iz ovog položaja ipak sve vidimo, uključujući morsku pučinu iza bine, koja se prostire kroz nasuprotne gornje lukove građevine. „A da nazoveš snimatelja?“, logično razmišlja muž. „Nisam luda“, svesrdno odmahujem glavom: „Ovo je proba. Što ako ga snimi upravo kada pogriješi?“

Antika jest robovlasnička, ali bogami i demokratična. „Za ovakvo mjesto se u Berlinu plaća dvjesto eura“, kaže moj susjed na zidu, Nijemac iz Munchena, koji je u Pulu došao zbog Cohenovog koncerta. Noge nam u japankama mašu negdje u visini prvom kata novogradnje. Nismo u Berlinu, niti ispred neke druge suvremene koncertne dvorane s razvikanom arhitekturom i osobinama komercijalnog bunkera.

Cohen je odjeven u crno. (Stakla na automobilu, za koji smo vjerovali da će ga odvesti iz Arene nakon prve tri pjesme koje je izveo bez benda, svirajući gitaru, također su crna.) Njegovo lice skriva sjena crnog fedora šešira, o čiju se ravnu površinu odbija scenska rasvjeta. Sve što je moguće vidjeti, na sceni i na monitorima pored nje, je krhka, crna silueta. Sitni skelet presvučen crnom tkaninom.

Izgleda kao kostur poezije, njezina esencija.

To magično odijelo, valjda nezamislivo skupo - ili to na tako filigranski krhkim ljudima sve izgleda magično? - kreće se binom gotovo samostalno, kao da utjelovljuje odsutnog vlasnika. Kada se, nakon prvih taktova „Walz me to end of world“, odijelo spušta na lijevo koljeno, na silueti nema nikakvih nabora, nikakvih krojačkih nesporazuma koji bi kvarili pokrete ovog sina proizvođača tekstila.  I love to speak with Leonard/he's a sportsmen and a shepard/he's a lazy bastard living in a suit, kaže pjesma s njegovog novog albuma, koju upravo izvodi.

Posljednji stih je, čini se, blizu istini: glazbenici koji ga prate odjeveni su casual, sviraju u bermudicima i majicama za na kupanje.

Udaljeni smo od njega točno onoliko koliko bi trebali biti. Ne znam što bi točno trebalo značiti, osim da osjećam kako nesrazmjer između „običnih ljudi“ i Leonarda Cohena mora biti neutraliziran određenom daljinom, te da je njemu ugodno upravo stoga što mu ne vidimo lice, i što smo predaleko da bi on vidio nas. Premda je u Puli već pet dana, i dijeli autograme konobaricama i prodavačicama na kioscima. No, one su individue, a publika je masa, pa čak i ako je riječ o tridesetak fanatika postrojenih na zidiću.

Proba traje dugo, on izvodi desetak pjesama. „Democracy“, „Bird on the Wire“, te veliki hit 60-tih, koji je Doc Pamelo napisao promatrajući iz invalidskih kolica svoju suprugu kako pleše na njihovom vjenčanju: „Save the Last Dance for Me“...

Cohen intenzivno pleše na sceni, uglatim pokretima koji šarmantno podsjećaju na njegove nesavitljive zglobove i poznu dob. Često se spušta na koljena.

Često nam na pljesak uzvraća pridizanjem šešira.

Naredno poslijepodne oko četrnaest sati, na dan koncerta, dok na temperaturi od koje kolabira bosiljak na balkonu obeshrabreno gledamo u planinu kartonskih kutija s knjigama, ponovno čujemo glas Leonarda Cohena. Kao da je to postao uobičajen zvuk iz susjedstva. Jednako je nevjerojatno da opet vježba, kao i da to čini po takvoj vrućini. Ne mogu odoljeti porivu da se opet spustim do zidića Arene. Opet je tamo dolje, po nesmiljenom suncu i pod najlonskom ceradom bine. Skinuo je sako, i među pratećim vokalima, kojima je očito namijenjena ova proba, hoda sitnim koracima u bijeloj košulji i prsluku. Nizak i bespomoćan, patuljak poezije, njezino majušno ali moćno uporište u prozaično bezgraničnom svemiru. 

Dvadeset sati, pada večer. Ulazak na koncert obilježen je mojim groznim prekršajem, da u torbi krijem flašicu mineralne vode marke „Jamnica“. Gospođa koja mi pretražuje stvari grozničavo šapuće „Sakrijte vodu, sakrijte!“, pa pretpostavljam kako su dečki iz osiguranja koji okružuju Arenu, oni sa žicama što vire iz ušiju koji vole u savršeno normalnim okolnostima simulirati izvanredna stanja, odlučili zatočiti nas pet tisuća nesretnika i držati unutra dok ne krepamo od žeđi.

Stoga se sa svog mjesta u antici, koje je na karti definirano kao „trava“, nekoliko puta nelagodno osvrćem, nadajući se kako u slučaju da unutra puste lavove neka mogućnost bijega ipak postoji.

Cohen izlazi na binu, i opet počinje s „Dance me to the End of World“. Ali više ništa nije isto.

Jako bijelo svijetlo pojačava savršenstvo njegovog svilenog odijela. Lice, koje se unatoč enormnoj sparini ne znoji, na ogromnim monitorima uvećano i vidljivo bez sjene, ima potpuno zatvoren, rezerviran izraz čovjeka koji se trudi što je moguće bolje obaviti svoj posao. Mislim na njegovu bivšu suradnicu, koja mu je ukrala pet milijuna dolara ušteđevine, nakon čega se vratio na scenu, mislim na obod šešira koji mu je prethodno večer zaklanjao lice, i jasno mi je da Leonardu Cohenu koncerti više nisu ugodni, ako su to ikada i bili, i da ga ne bismo imali priliku vidjeti da nije na to financijski prisiljen, ili barem financijski potaknut.

Pjeva maksimalno korektno, zapravo pretjerano korektno, kao da čovjek sluša CD. Sve te „Suzanne“, „Marianne“ i ostala remek djela njegove prošlosti, kojih je publika žedna, vjerojatno dojadi ponavljati iz tjedna u tjedan. Njegove svijetle karizmatične oči ne korespondiraju s masom. Gledaju ili u pod, ili u nebo. Pred sedam tisuća ljudi i desecima fotografa nije se uputno izložiti riziku od pada, i na koljena se spušta samo u jednom trenutku, dok izvodi „Hallelujah“.

Jer on je svećenik poezije, židovski ili budistički, svejedno. Židovstvo je javno, budizam, koji je ublažio njegovu depresiju, privatniji. On se krije se ispod šešira, kojeg samo jednom u tijeku večeri skida, u kosi ošišanoj samostanski, bez frizure, u tekstovima, u istočnjačkim naklonima sa sklopljenim dlanovima.
Nakon trosatnog koncerta, kreće trostruki bis. I on ponovno postaje ono što jest, i što smo vidjeli na koncertnoj probi: veličanstven umjetnik lica skrivenog šeširom, koji energično maršira zagledan u pod. „First We Take Manhattan“, „Famous Blue Raincoat“ i „Going Home“. Napokon, going home. without my burden/going  home/behind the curtain/going home/without the costume that I wore.

U nedjelju, moj svevideći muž, sveudilj glancajući ona vrata, kaže: „Sjećaš se one plave jahte što je pet dana stajala nepomično bila usidrena ispred Arene? Evo, isplovila je“. Jasno, u petak koncert, potom Shabbat, u nedjelju morem do Venecije, pa avionom za Stockholm, gdje je sljedeći nastup.

Bila nam je čast biti tvojim susjedima, Leonarde. Ostao si nam doduše dužan „A Thousand Kisses Deep“, a nisi je izveo ni na zagrebačkom koncertu.  Ali takve se stvari susjedima ne uzimaju za zlo. Kao što ti nama, svojoj nevidljivoj publici s probe, nisi zamjerio onu turisticu, sredovječnu Amerikanku ogromnih zubiju koja nam je stajala zdesna, te, primjenjujući neke neuobičajene kriterije za dopuštene decibele, dva sata nakon svakog songa zaurlala iz petnih žila: „Leonard, we love you“, izazivajući u nama neprekidnu bojazan da ćeš prekinuti probu i pobjeći od te agresivne dreke, koju nije mogao nadvladati ni jedan irski seter iz susjedstva, što se,  uvrijeđen, pokušavao takmičiti s tvojom izvedbom.