Podijeljeni ljudi

Automobili koji tijekom poslijepodneva prolaze pored pulske tržnice zastaju ispred pješačkog prijelaza. Njime ulicu prelaze ljudi koji u nabavku ne idu ujutro, nego poslijepodne. Ne čine to zbog toga što su predugo spavali, ili jer im je upravo završilo radno vrijeme. Bioritam tržnice podijeljen je klasno: izjutra je posjećuju ljudi čija se svakodnevica još uvijek odvija ustaljenim redoslijedom. Poslijepodne, kada je kruh upola jeftiniji, a za pet kuna više se umjesto jednog bureka dobiju dva, dolaze muškarci i žene koji izgledaju znatno stariji nego što jesu. Mi, vozači, prisiljeni smo gledati u njih, kako ih ne bi pregazili.

Trenutak je to velike nelagode. U svakoj drugoj situaciji odvratili bismo pogled, tako smo odgojeni, takav nam je mentalitet. Siromaštvo, vlastito i tuđe, nužno je skrivati, imperativ je siromaštva da mora biti dostojanstveno i što je manje moguće tjelesno, kao da je riječ o nekom rigidnom crkvenom redu kojemu čovjek nije pristupio s previše entuzijazma, ali usrdno prevrće brojanice i zadovoljava formu.

Odrastao sam u krajnje siromašnoj obitelji, ali nisam patio, piše na  internetskoj stranici svjetski slavnog talijanskog kanconijera Sergija Endriga, sina talijanskog klesara, koji je Pulu napustio u vrijeme kada i likovi iz knjige Claudija Ugussija knjige Podijeljeni grad. Njegova majka sluškinja kupila mu je prvu gitaru. Za satove violine nije imala novaca, ali uspjela je skucati za gitaru. Endrigo o siromaštvu govori otvoreno, kao što se običava činiti u slučajevima kada se ljudi iz njega izbave.

Mi se nismo izbavili, stoga je nužno da šutimo.
Ili, što je mnogo češće, govorimo na zadanu temu.

Jesu li trgovački centri platili porez. Živi li u idili i slozi vladajuća stranačka koalicija. Kako izgledaju investitori koji će nas spasiti. Gdje ljetuje ministar financija. Kako je odjevena premijerova žena.

Glad nije političko pitanje. Povremeno to može postati, Može izazvati revolucije. Ali ne u ovoj zemlji. Ovdje glad spada u zazorne teme, teme pretjerano transparentne fiziologije. Govoriti o gladi slično je kao govoriti o vlastitom izmetu.

Po pješačkom prijelazu u centru Pule poluodsutno se vuku ljudi koji su pješacima manje vidljivi, jer pred njima uzmiču po pločnicima, i drže se podalje od zona namijenjenih promenadi. Prema automobilima su indiferentni, to su tek mašine, premda mašine s legitimnom probavom, jer o cijeni njihove prehrane, naftnih derivata, razgovara se, diskutira i analizira iz tjedna u tjedan.

Jedan odrastao čovjek plakao je ove zime na Šijanskoj cesti. Plakao je od straha. Bio je to poštar kojeg je s mopeda srušio automobil. Ležao je zgrčen uz rub kolnika, potočić krvi ispod glave, vidjela su se leđa u ispranoj odori s vedrom žutom oznakom «Hrvatske pošte», odjeća neadekvatna za temperaturu koja se kretala oko nule. Tresao se, jer je bio u stanju šoka, a bili se i inače tresao, u toj garderobi za rujan u siječnju, nije moguće znati. Možda se uspio do te mjere poistovjetiti sa svojom ulogom anđela navjestitelja mirovine u ritama, koji se od vrata do vrata prigrijava alkoholnim parama, da više ne osjeća hladnoću.

Posred ceste ležala je njegova torba iz koje su omotnice i pisma poispadale duž bijele kolničke crte. Silovitim udarcem odvojena od svojeg vlasnika, torba je svjedočila o užasu jednog sustava u kojemu novac više ni u simboličnim iznosima ne napušta privilegirane račune.

Negdje u vrtoglavoj visini hijerarhije, do te se mjere efikasno i temeljito troši da do hijerarhijskog dna više ne stižu ni oglodane kosti u vidu potrošnog materijala: jedne zimske jakne, jednog novog komada kožne galanterije. 

Čovjek koji je pregazio poštara u srebrnosivom metalik BMW-u nije kriv za nesreću. Ali to je postalo sasvim svejedno: njuška automobila koji stoji 40 000 eura iznad razjapljene sirotinjske torbe i zablaćenih omotnica.