Nazovi Udbu za ubojstvo

Ubijanje ljudi dopušteno je, čini se, u svim režimima i povijesnim razdobljima, te na svim kontinentima. Dopušteno je ukoliko postoji društveni konsenzus da se naglas neće izgovoriti riječ ubojstvo.

Tako se nedavno u našem Saboru raspravlja o tome treba li ukinuti zastaru za politički motivirane zločine. Na stranu bedastoća fraze koja pretpostavlja kako se motiv zločina može definirati apriori, paušalno, pa ispada da je svaki plaćenik koji ustrijeli zadanu metupolitički motiviran kao Ernesto Che Guevara. Bilo bi zanimljivo vidjeti sudski proces u kojem bi se dokazivala politička motivacija, gdje bi na primjer Josip Perković imao predočiti kako nije davao naloge za likvidaciju kako bi napredovao u karijeri i udobno živio, već da je to činio na kruhu i vodi i iz osobnih političkih uvjerenja, duboko posvećen revolucionarnoj ideji o boljoj budućnosti, koja bi bila neostvariva bez eliminacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Na stranu, dakle, ovo tepanje s političkom motivacijom (po tom principu bi se svaki građanin mogao odlučiti otarasiti po jednog domaćeg političara, jer uglavnom vjeruju da nanose zemlji neprocjenjivu štetu, odseliti u inozemstvo i vratiti se kad nastupi zastara). Ozbiljniji je problem ovo diskretno ublažavanje, gdje se umjesto ubojstva govori o zločinu, kao da je ključni problem hrvatske države hoće li izručiti izvršitelje oružane pljačke koji su prije trideset godina opelješili nekakvu seosku benzinsku pumpu u Gornjoj Bavarskoj.

Ako se ubojstvo ne nazove ubojstvom, nastaju prilično fatalni nesporazumi. Tako u Sandbergovom romanu Ubogi u Lodzu stanovnici geta umiru od gladi, smrzavanja i iscrpljenosti, gledaju djecu nabijenu na puščane bajunete, i vagone iznošene odjeće koja se vlakovima vraća iz koncentracijskih logora, ali ne strahuju od ubojstava, već od deportacije i mobilizacije. Riječi ubojstvo, u knjizi, ukoliko mi nije promaknula, nema, jednako kao što je nema u Piersonovom filmu Zavjera, gdje političari Trećeg Reicha okupljeni oko stola vile na jezeru Wansee administrativnim, potpuno birokratskim rječnikom planiraju tehničke detalje usmrćenja šest milijuna ljudi.

Politički motiviran zločin našeg Sabora još je dozlaboga direktan u odnosu na umjetnost verbalnog ublažavanja za kojom se posezalo i poseže kako bi opravdalo ubijanje.

Naravno, zdrav razum nalaže kako je elementarna civilizacijska pretpostavka da ubojstvo, kako god ga od milja zvali, ne može zastarjeti. Ono predstavlja kršenje svih raspoloživih religijskih i socijalnih tabua, društvenih ugovora, a bogami i prilično očiglednih ljudskih prava, kao što je pravo na smrt izazvanu prirodnim uzrocima.

No, mi se valjda samo ugledamo na iznimno razvikanu, ali prilično vulgarnu demokraciju, onu američku, u kojoj polusvijet tajnih službi ima kraljevske ovlasti, i dvorske povlastice.

I dok ta zemlja, točnije kontinent, po cijeloj kugli zemaljskoj proganja Edwarda Snowdena, bivšeg zaposlenika CIA-e kojemu se nije dopala zamisao da si obavještajne službe uzimaju za pravo čitati sms-ove koje on ili bilo tko drugi šalju vlastitim suprugama i djeci, mi čuvamo Perkovića kao zjenicu oka svoga. Predsjednici države se mijenjaju, ali on prelazi s koljena na koljeno, kao što s koljena na koljeno prelazi njegov plavokrvni udbaški pedigre, pa je naš obavještajni dvor uz visokopozicioniranog oca dobio jednako uzvišenog državnog sina, Perkovićevog nasljednika i Josipovićevog savjetnika.

A kakva je u svemu tome pozicija najveće opozicijske stranke, HDZ-a? Stranke čiji članovi i simpatizeri već desetljećima kao glavno oružje denuncijacije građane rutinski proglašavaju mrziteljima svega što je hrvatsko, četnicima i udbašima?

Kada im je konačno pružena dugo iščekivana mogućnost da obračunaju sa svojim navodno najvećim neprijateljima, hadezeovci baš i nisu pohrlili u napad kukom i motikom.

Mnogo je bilo lakše nemoćne, kako bi rekao Branko Miljković, ubijati prejakom riječi, nego sveznajućim i moćnim osumnjičenicima za politički motivirane zločine  u lice skresati tu tako preciznu riječ. Ubojstvo.