Misionari i volonteri

Prošli tjedan u Zadru je održan 25. ljetni susret hrvatskih misionarki i misionara. Došli su iz cijelog svijeta, ali najviše ih je ipak iz Afrike, a susret im je rijetka prilika da se međusobno upoznaju i razmjene misijska iskustva.

Ove godine imala sam rijetku priliku posjetiti misiju Ujewa na jugu Tanzanije. Vodi je don Ante Batarelo koji će uskoro proslaviti četrdeset godina afričkog života. Padre, kako ga najradije zovem, ostavio je dubok dojam na mene zbog svega što je napravio u svojoj misiji. Trebao je doći kao prosvjetitelj, a postao je puno više od običnog propovjednika kršćanstva i njegovih vrijednosti, kao uostalom i većina misionara u Africi.

Padre nije samo gradio Crkve, a sagradio ih je mnogo – malih i velikih. Gradio je i vrtiće, škole, izgradio golemu bolnicu, ponajbolju na tom području. Kako država puno ne mari za njezine stanare, don Ante svakih petnaest dana vozi po 130 kilometara do obližnjega grada Mbaye, kako bi nabavio lijekove. A lijekove treba platiti. Da bi zaradio novac za njih, mora kupovati strojeve i baviti se uzgojem riže. Afrikance je usto učio obrađivati zemlju. Smanjio je smrtnost od malarije tako što ih je poticao da nabavljaju mreže za komarce.

Njegovo misijsko djelovanje u Africi, ako izostavimo glavnu vjersku ulogu, potpuno se razlikuje od djelovanja naših svećenika u mojoj rodnoj Argentini. Tamo je najvažnija uloga hrvatskih misionara - održati hrvatsku zajednicu na okupu, da se ne stopi s argentinskim društvom. Pa se tako glavni dio aktivnosti zajednice u Buenos Airesu vrti oko hrvatske katoličke misije. U oba slučaja misionari imaju vrlo važnu ulogu u sredinama u kojima djeluju.

U vrijeme poremećenih vrijednosti i prvenstveno težnje za materijalnim uspjehom, rad misionara trebao bi probuditi u svakom od nas istinske ljudske vrijednosti nesebičnog davanja. Svakome treba pomoć i svatko je može pružiti. Treba se samo osvrnuti oko sebe.

Danas to rade i volonteri. U posljednje vrijeme sve popularnije postaje volontiranje u Africi. Teško je razaznati kada je riječ o istinskom altruizmu i želji za davanjem, a kada o običnom avanturizmu. Ima i jednoga i drugoga. Misionari u Africi znaju reći kako je mjesec dana volontiranja egzibicionizam, te prihvaćaju samo volontere koji su spremni ostati barem 6 mjeseci. Jer to je već nešto. No na kraju, bez obzira koliko ostali, kada se vrate iz Afrike, volonteri većinom smatraju da su oni više dobili nego što su dali. Takva je Afrika.

Vremena su teška, ali možemo ih jedni drugima učiniti boljima. Nije jedino materijalna pomoć bitna. Nekima treba topla riječ, nekima netko tko će ih poslušati. No nažalost, zaboravili smo i slušati kako treba, a kamoli davati. Ali ako ne dajemo i ne slušamo, vjerojatno nećemo nikada imati onaj osjećaj kada ste sretni samo zašto jer ste nekome pomogli.

*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-*-

Drukčiji pogled na svakodnevne događaje. Dvije trećine života provela sam u Buenos Airesu, a kako je dio argentinskoga mentaliteta pozitivan odnos prema životu, tako i ja na događaje u Hrvatskoj pokušavam gledati sa svjetlije strane i povlačiti paralele sa situacijom u Argentini. Budući da radim u španjolskoj redakciji Međunarodnog programa Hrvatskoga Radija – na Glasu Hrvatske, imam priliku upoznati španjolsko govorno područje s događajima u Hrvatskoj preko španjolske verzije ovog bloga.