Zbogom, Eurokaze!

Festival "Eurokaz" i ja rođeni smo iste, do jučer mi se činilo, ne tako davne 1987. Tek podatak da festival ove godine s pristupom Hrvatske Europskoj uniji obilježava svoje posljednje, 27. izdanje, me osvijestio – pa to je više od četvrt stoljeća!

Dugo je to razdoblje i zaista je uspjeh neprekidno voditi festival na određenoj razini, pogotovo uzimajući u obzir noviju hrvatsku povijest. Iako ne posjedujem dovoljno znanja za detaljan kritički osvrt o toj manifestaciji, znam jednu nepobitnu činjenicu: Eurokaz je unio promjene u kazališno djelovanje u Hrvatskoj, ali i čitavoj regiji te ispunio svoju misiju – približio je i uveo ove prostore u Europu. Kako je to činio? Neki će reći provokatorski i šokantno, drugi će oduševljeno reći inovativno i vizionarski.

Alfa i omega Eurokaza svih je ovih godina bila umjetnička ravnateljica Gordana Vnuk. Kad danas pogleda unatrag, od mnogih lijepih stvari teško može izdvojiti jednu. A od ružnih, odmah joj padne na pamet borba s novcem i gradskim vlastima. Ipak, otrkiva mi da ponos i zadovoljstvo prevladavaju:
Osjećam se zadovoljno i ispunjeno. Eurokaz je uvijek bio zamišljen kao autorski projekt, pa, kao i svako autorstvo, ima svoj početak i svoj kraj. Počeci su bili jasni, o tome se dovoljno govorilo. A što se kraja tiče, pristup Hrvatske EU je lijepi simbolički trenutak, (svaki simbol, po definiciji, ima stanoviti ironijski odmak) za manifestaciju koja se uostalom i zove Eurokaz, a njeno prvo izdanje je imalo podnaslov Festival novog europskog kazališta. Koliko god se osjeća stanovita nevoljkost oko našeg pristupa EU, za razliku od euforije koja je vladala oko Univerzijade kada je Eurokaz začet, ova politička i formalna „ovjera“ našeg pripadanja Europi, na neki način, „ovjerava“ i projekt Eurokaz koji se četvrt stoljeća trudio da Hrvatsku odbaci s njenog perifernog položaja u sam centar zbivanja, barem što se kazališta tiče. Naše programske odluke su doduše i puno ranije dobile potvrdu ozbiljnosti jer smo ravnopravno s Europom sudjelovali u stvaranju jednog važnog segmenta povijesti suvremenog teatra i izvedbenih umjetnosti  koji je u 21. stoljeću postao njegova temeljna struja.

Sam festival se gasi, ali Eurokaz nastavlja raditi kao producentska kuća tako da publika neće bit zakinuta za kvalitetne predstave u Zagrebu. A ako se želite podsjetiti kako je program Eurokaza izgledao svih ovih godina, zavirite u arhivu na njihovoj mrežnoj stranici. Veliki njezin dio rezultat je rada mojih kolega sa HRT-a. Neka od njihovih imena više ne susrećemo na ekranu, pa to Kronikama Eurokaza daje i jednu nostalgičnu notu.

A što je Eurokaz danas onima koji ga prate od prvog dana i novim ljubiteljima novog kazališta poput mene? Pogledajte u mojoj maloj anketi uz jučerašnju predstavu Akram Khan Company, kojom je završen posljednji Eurokaz u povijesti.

                    -------------------------------------------------------------------------------

Otkrivanje novih i zanimljivih mjesta, ljudi i događaja pričinjava mi veliko veselje, a još više me veseli kad ta otkrića mogu podijeliti s drugima – upravo tomu služi ovaj blog. Pri tome, kao jedna od Njemica u međunarodnom programu Hrvatskog radija Glas Hrvatske, posebno želim njemačkim govornim područjima približiti našu zemlju sa svim njezinim zanimljivostima. Stoga na stranicama Glasa Hrvatske možete pronaći i njemačku verziju bloga.