Sezona kruškovca

Nema signala. Kao u doba početaka mobilne telefonije, po kiši i suncu hodamo dvorištem, i s uređajem na uhu tražimo mjesto gdje je s konstantnim prekidima moguće načuti sugovornika. Kako rastu temperature, u našoj kući raste razdražljivost što ove nesretne sprave uopće zvone. Agresiju transferiramo na nedužne ljude koji nas zovu.

Čini se da signalom nisu zadovoljni ni u tvrtki koja nam pruža usluge mobilne telefonije, T-Comu. Njihov direktor, Ivica Mudrinić, nedavno je na Kornatima izgradio naselje neobičnih kuća, koje se sastoje od krovova na željeznim nogama, i to na dvije etaže. Zlobnici tvrde da je to učinio kako bi fiktivne građevine naknadno legalizirao. Sklonija sam tumačenju da je, svjestan problema sa signalom, koji su svojedobno na tom otočju iskusili i tragično stradali vatrogasci, na taj način riješio pitanje telefoniranja. Za kvalitetan prijem dovoljno je popeti se na krov, a problem je moguće riješiti i tako da se tvrtka koja isporučuje ovakvu uslugu, kao što je ovih dana i najavljeno, preorijentira na prodaju prehrambenih proizvoda.

Trenutačno nam je u posjeti mladi njemački par. Obitelj sa suprugove strane. On inženjer najvećeg njemačkog proizvođača električne energije, ona stažistica neurologije. Tihi, smireni i nevjerojatno organizirani mladi ljudi, koji nekoliko puta godišnje odlaze na jednotjedna putovanja, na koja obavezno nose svoje bicikle. Naša pomoć im uglavnom nije potrebna, jer sve što traže pronađu u nekoliko sekundi preko tableta i mobitela. U kolovozu će pedalirati kroz Bretanju, u listopadu preko Sardinije. Ne zanima ih kičasta restoranska atmosfera s autentično starim kaminima, još manje ono što se u Hrvatskoj smatra luksuzom. Štogod mi učinili, oni ovdje neće ostati dulje od jednog tjedna, jer toliko je zemalja koje još nisu vidjeli, toliko pejzaža kroz koje žele proći. Svijet je to skupog vremena, i programiranih iskustava. Sve što od svoje okoline očekuju je efikasnost i brzina. Online rezervacije, kvalitetna internet veza, pravodobno ažurirane GPS karte.

A u našoj kući mobilni internet radi kao da je u eksperimentalnoj fazi.

Od osjećaja inferiornosti spašavam se odlaskom u supermarkete s najpovoljnijim cijenama. Turisti koji se tamo nalaze dolaze iz istog razloga kao i ja: zbog iznimno limitiranog dnevnog budžeta. Imaju umorna i potrošena lica, obješenu kožu na nadlakticama, često su pretili. Koža im je nezdravo crvena od pretjeranog izlaganja suncu, za razliku od kože jahtaša, koji pristaju na gradsku rivu savršeno preplanuli, i traže od konobara da im isporuče piće i večeru direktno na palubu. Tamo ravnodušno žvaču, s upaljenim LCD televizorima milimetarski tankog ekrana.

Ovi iz supermarketa na blagajne istrpavaju kobasice koje ne bi pojeo ni pas, gazirana pića i jeftini kruškovac. U meni najbližoj prodavaonici na početku sezone običavaju pored izlaza na palete složiti planinu kruškovca, tog bizarnog napitka kojeg nije moguće vidjeti ni u najsiromašnijem hrvatskom domaćinstvu.
Oni demonstriraju da u Europskoj Uniji postoje loše plaćeni poslovi i bijedni životi, nekvalitetna prehrana, malodušan odnos prema vlastitom zdravlju, niska kvaliteta života i još niža razina očekivanja.

Opsesivne žalbe turističkih djelatnika na nisku potrošnju u tom kontekstu zvuče krajnje neukusno: ovi ljudi su na odmoru jer su uspjeli skucati dovoljno novca da plate gorivo, a ostale troškove svode na minimum, jednako kao što to rade i doma.

A mi brojimo noćenja, autobuse, granične prelaske i napojnice; brojimo iznajmljene ležaljke i suncobrane i popijene vinske boce; za inat ne poslužujemo plavu ribu, jer što će nam stranci ako jedu srdele, ako nose plastične sandale, ako nemaju za taksi, ako nalikuju na nas same.

Mladi Nijemci, naši gosti, u međuvremenu su se spojili na naš kućni internet. Nakon što dnevno pređu biciklima devedesetak kilometara (pri čemu im je teško objasniti da su ucrtane biciklističke rute opasne po život, jer se sav kamionski promet zbog skupoće ipsilona odvija na lokalnim cestama), uz večeru slušaju glazbu sa svojeg minijaturnog računala, iz zvučnika veličine kutijice za nakit.

Milijuni mladih ljudi poput njih trenutačno krstari svjetskim turističkim destinacijama, i uopće se ne uklapaju u našu viziju potrošnje, turističkog brendiranja i obogaćene ponude. Oni nisu turisti budućnosti, već sadašnjosti.

A mi još uvijek sanjamo o pijanim milijunašima koji će, ispijajući gajbe Dom Perignona, telefonski signal hvatati po krovovima, i grozimo se vlastitog odraza u ogledalu, koji u ruci, umjesto šljivovice, drži litru kruškovca.