Kako je Predsjednik uništio Kupelwiesera

Najdosadniji posao u godini, brijunski susret predsjednika Josipovića s diplomatskim zborom, spao je na šačicu novinara koji nisu dovoljno munjevito smislili izliku zašto ovaj vikend nikako ne mogu biti na raspolaganju.

Odmah po dolasku na Veliki Brijun, mladi službenik Austrijskog kulturnog foruma pita želimo li uzeti izjavu umjetnika.

Diplomatskom zboru je, naime, osiguran kulturni sadržaj, to jest otvorenje izložbe austrijskog multimedijalnog umjetnika Hansa Kupelwisera, potomka obitelji koja je na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće posjedovala i kultivirala otočje.

Svakako, odgovaram, ali prioritet su sigurnosne mjere, i poučno upirem prst u belgijskog ovčara na hotelskom trijemu, koji isplaženog jezika leži vlasniku pored nogu. Točno ovakvi ovčari, belgijski, svojedobno su me držali u obruču prilikom otvorenja zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, samo što je tada bila riječ o protokolu Jadranke Kosor. Kako nismo imali pristup izložbenom prostoru, snimatelj je snimao pse, ponešto nervozne, valjda zbog ideje dizajnera rasvjete da se svjetlo neprekidno prelijeva iz crvenog u plavo i obratno. U trenutku paranoje učinilo mi se da će mi prije ili kasnije neki od njih pregristi grkljan.

Nakon što je onjušio ono malo ručnih torbica i opreme, pas se vraća policajcu, valjda iščekujući nagradnu hrenovku. Nije se potrudio proizvesti barem mali suspens, i gurnuti njušku u makar jednu torbu natrpanu papirnatim maramicama, bilježnicama i flaširanom vodom. Da stvar bude gora, upravo se osvježio kratkim plivanjem u moru, na čemu mu režeći zavidimo.

Nakon propasti sigurnosne dramaturgije, na plus trideset bezvoljno pužemo prema obnovljenoj secesijskoj kući za čamce, gdje su izložene Kupelwiserove fotografije. U pozivu iz Josipovićevog ureda zaboravili su napomenuti kako su radovi u 3D tehnologiji, tako da se moraju promatrati kroz specijalne naočale, a u objektivu kamere izgledaju kao drečavo crveno-zeleni printovi neizoštrenih obrisa. Snimatelj svejedno poslušno snima, sve dok kroz vrata navrat-nanos ne upadne umjetnik, kojem smo objasnili kako pred vlastitim fotografijama, to jest pred njihovim neraspoznatljivim flekama, može govoriti isključivo u narednih petnaest minuta. Nakon toga u prostor ulaze Predsjednik i diplomatski zbor, što je snimatelju dopušteno zabilježiti za vječnost, a novinari ima da idu van, jer Predsjednik neće davati izjave.

Vani je i dalje trideset stupnjeva, u dress codu neprimjerenim vrećastim hlačama sjedim na oštrom suhozidu i valjda prvi put u životu razmišljam o portalskom modnom autoritetu, Fashion guruu. Hrvatski diplomatski zbor, naime, pati od ozbiljne modne i stilske neosviještenosti. Najčešći krimen veleposlaničkih dama je da nose večernje haljine na bretele, dok im se preko leđa šire opekotine trećeg stupnja (iz protokola se kunu da ih nisu spržili na Brijunima, već da su tako izranjavane pristigle na rajsko otočje). Čini se da je u trendu ljubičasto, čega se najdoslovnije drži niska i bucmasta gospođa u odijelu i košulji te boje, nalik na divovsku ciklamu. Dvije pak dame u ljubičastim haljinama (jedna ima volane na nogama, druga na vratu) neobično podsjećaju na  djeveruše s američkog Juga. U deliriju stravične dosade, sveudilj sjedeći na onom kamenu, krenula sam u analizu kožne galanterije, ali to je neumitno vodilo do neugodnog pitanja: je li naš diplomatski zbor potplaćen, i škrtare li njihove zemlje na troškovima za odjeću? I ako škrtare, za koga nas to pobogu smatraju? Ovako odjevene sigurno ih ne bi pustili u London ili Pariz, a bogami ni u Ljubljanu. S ponosom sam promatrala kako naš Predsjednik prolazi kroz tu gužvu, korakom jedinog čovjeka na otoku kojemu se posrećilo s krojačem.

Kada su nas promptno utrpali u nove Mecedesove kombije, uhvatila me neka žalost zbog Hansa Kupelweisera, koji nas je, prije nego što smo s izložbe izletjeli naglavačke, usrdno molio da pogledamo njegov glavni rad, instalaciju izloženu u ljetnom kinu. Iz protokola nas obavještavaju da nema šanse, s Kupelwieserom je završeno. Moramo hitno u Bijelu vilu gdje će se Predsjednik obratiti. Istina, Kupelwiser je poznat umjetnik u jednoj relativno maloj zemlji, Austriji, ne možemo si dopustiti da zbog Austrije kvarimo protokol. Eh, da je barem francuski akademik, ili da ga je britanska kraljica proglasila vitezom... S druge strane, bilo je dirljivo gledati kako na vlastitim radovima pokazuje svojeg čukundjeda, čiji je brat na najveći otok doveo vodovod, sagradio hotele i uspostavio brodsku liniju, uposlio arheologe, te iskorijenio malariju, od koje je i sam umalo umro. Istina, nije baš da se borio s tigrovima, zatirao je komarce, ali pitanje je kako bi u proteklih šezdeset godina izgledala naša povijest da je brijunska politička elita bila izložena ubodima ovih prijenosnika opake bolesti. Možda bi bio desetkovan Centralni komitet; osim Tita, zaraza je mogla zahvatiti Nasera i Nehrua, o našim najdragocjenijim izdancima nakon demokratskih promjena da i ne govorimo.

Pred ulazom u Bijelu vilu zastoj: neki od kolega, koji su ležerno shvatili Protokol, nisu prošli čeking pseće sigurnosne službe. Nevoljko se izlijevaju iz kombija, valjda uvrijeđeni što smo mi ranoranitelji dobili belgijskog ovčara, a njih nevoljnike ima njušiti bezazleni crni retriver kakvog posjeduje svaki osnovnoškolac odlikaš. Nama ostalima uzimaju osobne iskaznice. Dok pregled traje (retriver, svjestan vlastitog imidža mekušca, iznimno rigorozno njuška dva fotoaparata i tri torbice s baterijama i memorijskim karticama), na desetak metara udaljenoj, upravo pokošenoj livadi travu besramno brsti jedan tamnosmeđi, klempavi zec. Već lagano pateći od sindroma zatočenika, pokazujemo ga jedni drugima prstom kroz čvrsto zatvorene prozore, i cerekamo se kao da smo zaostali na stupnju razvoja šestogodišnjaka. Srećom, taj kolektivni ispad dramatične regresije prekida policajac koji nam vraća osobne iskaznice, nepogrešivo pogađajući koja je čija (što je, obzirom na odstupanja između realnosti i fotografija, gotovo nemoguće, ukoliko nije magistrirao na izradi foto-robota).

Na terasi Bijele vile, čiju unutrašnjost iz protokolarnih razloga nikada nismo vidjeli, proučavam kopiju Predsjednikovog govora. Ovaj put je uistinu nadmašio samog sebe. Tekst koji je napisao do te je mjere uravnotežen da ne može poremetiti ni ritam disanja kukca na palminom listu. Uzalud me snimatelj udara laktom da odaberem dijelove koje treba snimiti i plasirati u vijesti. Hvata me panika da mi je u uopćenim frazama promaklo neko višeznačje, kao što mi se često događa s javnim obraćanjima kardinala Bozanića.

U nelagodi češem izbodene nožne članke. Na terasi ni traga Kupelwieseru. Očekujem da svaki čas dotrči iz svoje hotelske sobe, oboružan kakvim sprejem protiv komaraca.