Sarajevski JMBG

Meni je Sarajevo dalo JMBG.

Ne doslovno, već metaforički: u tom gradu proživjela sam formativne godine, upoznala buduće potencijalne umjetnike iz provincije koji su po parkovima čitali Da Vincijev „Traktat o slikarstvu“; palestinske studente koji su nama, šesnaestogodišnjacima, po podstanarskim dernecima dijelili PLO značke i objašnjavali tragediju vlastite zemlje; „nesvrstane“ buduće liječnike čije su anegdote iz Sudana bili svojevrsni uvod u etnologiju siromašnim klincima iz đačkog doma, koji nikada nisu prešli granicu bivše Jugoslavije.

Meni je Sarajevo u mozak otisnulo JMBG koji se kasnije nije dao izbrisati: posvemašnju anacionalnost, koja je dugo bila predmet zgražanja moje plemenski raspoložene okoline, poštovanje i odanost ljudima od kojih se nešto može naučiti, iskustvo da se najozbiljniji posao najbolje obavlja u izrazito nekonvencionalnim okolnostima. Darovalo mi je i opuštenost u kontaktu s različitim običajima i kulturama, kojima su pripadali moji prijatelji i gimnazijski kolege, a sve su te kulture uključivale da mi njihove majke nedjeljom serviraju ručak koji je bio mnogo ukusniji od onog u domskoj menzi.

Ovih se dana Sarajevo bori za vlastiti JMBG, koji mu je prije dvadeset godina oduzet. Identitet je najprije uskraćen gradu, a sada je ukinuto i pravo na postojanje najmlađim sarajevskim i bosanskim stanovnicima. Paralizirani vlastodršci, nisu se, naime, uspjeli dogovoriti oko zakona o jedinstvenom matičnom broju, jer u času kad bi u Bosni nešto postalo jedinstveno, postojanje te bulumente krvopija bilo bi suvišno. I napokon su krenule demonstracije.

Zbog tromjesečne Belmine koja ne može u inozemstvo na transplantaciju koštane srži, jer nema matični broj, ni pasoš, jer su politički mesari koji već desetljećima žive od svojih entiteta, trodioba, korupcije i kriminala, te parazitiraju na najodvratnijem političkom kiču „nacija“, ugušili zemlju svojim administrativnim feudima, preko čijih granica nije moguće postaviti ni dva metra kanalizacije, a da se ne upadne u birokratski pakao. Ta Daytonom blagoslovljena paraplegija pretvorila je Bosnu u hrpu srednjovjekovnih utvrda, unutar kojih velikaši golim rukama žderu šopane guske, a građani tavore pod zidinama, u drvenim potleušicama, i čekaju da nekim čudom umjesto voštanica zasvijetli sijalica (u Sarajevu nerijetko noću nestaje tople vode, i problem je, naravno, nerješiv).

Sarajevo više ne prepoznajem, i godinama tamo ne odlazim, jer mi to kvari uspomene. Ispred prekrasne zgrade moje bivše gimnazije stoje štandovi s vunenim čarapama, narodnjački koncerti održavaju se na velebnom stubištu Narodnog pozorišta, prosjaka ima više nego u Indiji, a sarajevski intelektualci (ona šačica koja nije trajno emigrirala) po novinama polemiziraju psovkama, proklinjanjem i ostalim repertoarom ruralne verbalne agresije.

Stoga je bilo uistinu katarzično gledati snimke ljudi koji doista izgledaju kao građani jednog ozbiljnog grada, majki i očeva s bebama u kolicima, studenata, pjevača i filmskih glumaca, kako blokiraju zgradu Parlamenta. Slušati izvještaje o dobrotvorima koji svaki čas isporučuju vrećice sa sokovima i kiflama, o ćevabdžijama koji isporučuju besplatne „desetke“ u somunu i solidarnim taksistima, o ljudima koji odbijaju da se njihov osobni identitet poništi za račun „nacionalnog ključa“.

Noć koju su parlamentarci proveli u okruženju Sarajlija, onih istih stanovnika opkoljenog grada i njihove djece, mora da nije bila nimalo ugodna. Možda su stajali u redovima pred toaletom, zajedno sa svojim tjelohraniteljima. Drijemali po stolicama, gužvajući skupa odijela. Kovali raznovrsne planove za bijeg, od lažnih poziva hitnoj pomoći, do iskakanja kroz prozore. Među 1500 ljudi, bilo je mnogo i „običnih“ službenika. Koji su slali poruke kako i oni imaju djecu, te da su i njihova djeca bez identiteta. Ali, unatoč tome, s prosvjednicima se nisu solidarizirali.

U međuvremenu je plamen demonstracija zahvatio cijelu Bosnu, i sve „entitete“. Politički kameleoni vide da je vrag odnio šalu, i već spretno koketiraju s demonstrantima, podržavaju ih, izražavaju i vlastito tobožnje nezadovoljstvo. Taktika koja će možda privremeno i uspjeti, ali trajno je osuđena na propast: Bosna postaje građanska država. Feudalci će morati van iz svojih privilegiranih srednjovjekovnih utvrda.

Pretprošle zime, kada je u Sarajevu pala rekordna količina snijega, vidjela sam nekakvu amatersku snimku na internetu. Stanari jedne zgrade lopatama su žustro čistili prilaze do potpuno blokiranog ulaza. Njihov susjed, dugokosi gospodin u poznim godinama, koji očito nije bio u kondiciji za jedan takav zadatak, otvorio je prozor, i stojeći u kućnom mantilu, podržavao sustanare svirajući im klarinet.

Možda je to bio nagovještaj povratka sarajevskog JMBG-a.