Pjevanje i pljuvanje po ljudskim pravima

Građanska inicijativa „U ime obitelji“ tvrdi kako je više od sedamsto tisuća ljudi potpisalo peticiju za referendum kojim bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene. Mnogi su prema toj brojci skeptični, ali ja ni trenutka ne dvojim da je s potpisima sve u redu.

Osobno poznajem barem dvadesetak ljudi koji su potpisali peticiju. S objašnjenjem kako „nemaju ništa protiv pedera, ali ne shvaćaju zašto bi se međusobno ženili“. Jasno, ova dvojba nema ničeg zajedničkog s vječnom filozofskom dilemom iz bećarskih pjesama, gdje se neprekidno preispituje smisao ženidbe kao takve.

Pretpostavlja se, naime, kako „pederi“ žele okupirati sve raspoložive bazilike, jedan odjeven u sisatu mladenku sa dvometarskim šlepom, a drugi nagrđen ružičastom kravatom, i potom stajati pred milosrdnim suncem ispred crkvenog portala dok na njih pada kiša konfeta i riže. Nakon toga ima da nad užeglom francuskom salatom i poslužavnikom na kojem se koči glava janjca jedan drugog hrane tortom peterokatnicom, i veselo đuskaju dok ne svane zora.
Naravno, heteroseksualna elita ni za živu glavu ne bi prepustila ovakav svemirski provod „manjincima“. Osim toga, tu je i svetost Braka.

Razmnožavanje, vjernost do groba, svi sakramenti. I svetost Obitelji. I funkcionalnih, i disfuncionalnih. Glavno da nisu razvedene, rasparene i da mali ima zulufe na ćaću.

Ukratko, Hrvati potpisuju ovakve peticije jer su nepopravljivi romantici. Nije im ni na kraj pameti kako je brak zakonski definirana zajednica dvoje ljudi. Onaj dio procedure koji su obavili kod matičara u svijesti su potpuno potisnuli, jer što se Zakon ima miješati u njihov život, i trpati im se u bračni krevet? Ako u braku i bude kakvih Zakonskih problema, rješavat će ih policija, nakon prijave susjeda.

Ako danas-sutra bude problema s alimentacijom (pred Bogom sklopljene zajednice, na žalost, često se raspadaju), i to će se lako riješiti, oglušivanjem na sudske zahtjeve. Ako pritom još dođe i do kakvog imovinskog nesporazuma, tim bolje: nepoželjne snahe će se, prije nego što dočeka rezultate napornog rada hrvatskog pravosuđa, riješiti energična svekrva.

A ti „pederi“, ako im je do mjere stalo do zakonske regulacije, neka izvole kod javnog bilježnika. Pa neka jedan drugog u nedogled opunomoćuju. I za bolničke posjete, i za stambena prava, i za stambene račune. I za zajedničke „DM“ i „Ikea“ obiteljske kartice, ako već žele izvoljevati.

Rečenica „Narod ima vlast kakvu zaslužuje“ koristi se toliko često da već zvuči kao narodna poslovica. Ipak, ona to nije: autor joj je grof Joseph de Maistre, vatreni zagovornik monarhije u periodu nakon Francuske revolucije. Na ovu peticiju, prvi hrvatski uspjeh neposredne demokracije, de Maistre bi se imao razloga nasmijati iz svojeg više od dvjesto godina starog groba. Svojedobno opisan kao „žestok apsolutist, bjesomučan teokrat, beskompromisan legitimist, apostol monstruoznog trojstva sastavljenog od pape, kralja i krvnika“, promašio je utoliko što mi, čini se, imamo čak nešto bolju vlast od one koju zaslužujemo.

Ne zaslužujemo, na primjer, Zorana Milanovića, koji je tašt, ne osobito sposoban, ali barem nije posebno motiviran kršiti ljudskih prava. Jednako tako ne zaslužujemo Slavka Linića, koji dosad nije napravio bogzna što, ali se i dalje sizifovskom upornošću trudi. Teško da smo zaslužili i Jadranku Kosor, premda je nije krasila prevelika bistrina, ali je tu i tamo pokazivala ponešto empatije.

Koga, dakle, jesmo zaslužili? Franju Tuđmana, definitivno. Stipu Gabrića Jamba (Stipu Mesića ne, njegov smisao za humor nas kao naciju prekapacitira).

Zaslužili smo i onog generala što je ubijao ljude kao zecove po Zagorju, u paketu s Norcem. O da, nekako smo uspjeli zaslužiti i Branimira Glavaša, plus njegove „selotejp“ pobočnike. Usput i Karamarka, golf na Srđu, ugljen u Plominu, „švicarce“ na kreditu, i tekstilne radnice na cesti.

Napokon možemo odahnuti s olakšanjem: naš politički establišment nije nikakav nesporazum, a još manje nepravda. Nismo nimalo bolji, čak smo ponešto ispod razine vlastitih vlastodržaca, ne moramo o njima više misliti da su „ružni, prljavi i zli“.

Homoseksualci će zasigurno, pod pritiskom Europske Unije, dobiti prava na „brak“, ili barem „istospolnu zajednicu“, ako se u međuvremenu heteroseksualna gomila uspije izboriti da na „brak“ dobije ekskluzivna autorska prava.

Ali kao dragocjen dokument naše posvemašnje moralne, ljudske i civilizacijske bijede ostaje ova peticija i, posljedično, sramotni referendum. U Europu ulazimo kao što je Vuk Isakovič, u romanu Crnjanskog „Seobe“,  prije tristotinjak godina ušao u dvorsku kapelu velebne biskupske palače u Pečuhu: „Setivši se svojih čudnih i drvenih crkava, u kojima se u gomili pevalo i glasno pljuvalo, i svojih obesnih popova, oni su, krijući to jedan od drugoga, sve više malaksavali...“