Leonard Cohen u dnevnoj sobi

Dvije smo godine prodavali kuću pored Motovuna. Nekomu tko o nekretninama nema pojma bilo je to nezaboravno iskustvo. Svaki vikend promatrati novu seriju razočaranih, potencijalnih kupaca kako podvijenih repova napuštaju poprište svojih poraženih iluzija. Razlika između propagadnih brošura o centralnoj Istri i realnosti golema je. Sa „samostojećom“ kamenom kućom s „panoramskim pogledom“, dolaze naime i kolone mrava, invazije komaraca, septička jama umjesto kanalizacije, redovito dvotjedno vrludanje na rubu provalije s trimerom u rukama, i povampireni susjedi koji vam pokušavaju naplatiti prolaz seoskom cestom, ili na bilo koji drugi način iskamčiti novac. Ništa od vikenda posvećenih lokalnoj gastronomskoj ponudi, mesu boškarina u saftu, jela s tartufima, i njima kompatibilnim vinima. Ništa od golfa, bauljanja za šparogama i nasmiješenih slika s motovunskih zidina.

Kuću smo na kraju prodali iznimno dragim ljudima, kolegama i znancima, koji obrađuju maslinik i posjeduju Appaloosa konja. Dakle, ne stoje u stvarnosti samo na svoje dvije, već i na četiri konjske noge.

Nakon što smo se riješili mita o ruralnoj Istri, napokon smo si mogli priuštiti stan u Puli. Pula je grad s najjeftinijim nekretninama na Jadranu, jer se po rivi ne može hopsati u bermudama i oporavljati umorne brakove držeći se za ruke, pošto se tamo nalazi brodogradilište. Osim toga, nema nikakvog mita o urbanoj Istri. A odsutnost mitova nevjerojatno snižava cijene. Tako da posjedujemo stan kakav si ni u jednoj iole racionalnoj zemlji sa svojim prihodima ne bismo mogli priuštiti.

Nitko, naime, ne želi živjeti u centru Pule. Pročelja su derutna, a starogrogradska se jezgra nikada nije uspjela oporaviti od stanovnika koji su čizmom otvarali vrata četrdeset i sedme. Vodovi za struju labavo putuju preko ulica, kao konopci za veš. U jedinom dijelu grada koji je izbjegao histeriji PVC stolarije i ružičastih fasada, i sustavnom, zvjerskom urbicidu, uglavnom žive radnici i siromašni doseljenici. Posljedica je to mentaliteta kojem kulturno naslijeđe i povijesna arhitektura ništa ne znače. Logika Danske, gdje se stanuje u pomno restauriranim i ružičnjacima okruženim stoljetnim drvenim kućama, ovdje ne vrijedi. Vlada histerija „kvalitetne novogradnje“, s lakiranim crvenim kuhinjama, ugrađenim vodokotlićima, „prvoklasnom keramikom“ i pogledom na parking. Gradski centar služi kako bi tijekom ljeta turisti u tranzitu mogli prošetati kroz dvije, tri ulice, gdje ih za rukav povlače vlasnici restorana, a prodavači suvenira pokušavaju im utrapiti najlonske nogometaške majice.

Mržnja prema starim zgradama vjerojatno djelomično počiva na tome što su, svojedobno „nacionalizirane“, bile sinonim za besplatno stanovanje koje je socijalizam nudio nižim društvenim slojevima. Oni otmjeniji, oficiri i zastavnici JNA, partijski zaslužnici, imali su privilegij novoizgrađenih betonskih nebodera, gdje je na jednom ulazu stotinjak stanova, a gore nijedan dimnjak. Višedecenijske čežnje za betonom nije se lako riješiti. Oficiri su došli „na gotovo“, digli noge na kauč i gledali televizor. A stare austrougarske zgrade trebalo je održavati: plaćati deratizaciju, brinuti o stolariji, bojiti stubišne ograde od kovanog željeza. Premda su oba tipa smještaja bila besplatna, prvi je bio „besplatniji“, a s tom se traumom deklasirani stanovnici „starogradnje“ nisu mogli pomiriti. Jer ako se stanuje besplatno, čemu investirati u malo šmirgl papira i lak lazuru za stubišni prozor?
Tako smo mi dospjeli u luksuz koji nitko ne želi. Imamo pet prozora s pogledom na Arenu (kao da kroz prozor gledaš na pariški Notre-Dame, samo još bolje, tisuću godina starije, rekao bi moj muž). Pogled obuhvaća i luku, pa vidimo i „sporne“ dijelove pulskog zaljeva, Muzil i Monumente, veličanstvene površine zelenila i plaža gdje bi gradske i županijske vlasti čim prije voljele provesti naredni urbicid, po ukusu "investitora", u pokušaju da se zadovolji neutaživa sveistarska čežnja za smještajnim kapacitetima „prvi red do mora“.

Prethodni vlasnik stana, mladi liječnik koji ga je nevoljko prodao jer mu treba novac za ordinaciju, obavijestio nas je kako se u dnevnoj sobi izvrsno čuju koncerti iz Arene. Pogledali smo ovogodišnji program: Leonard Cohen, ZAZ, Joe Cocker. Otvorit ćemo, prema uputi bivšeg vlasnika i njegove supruge, školske profesorice, bocu vina, i sjesti na balkon, u privatnu i besplatnu ložu nad antičkim zdanjem, kao kakvi milijarderi. Za privilegij slušanja vrhunskih muzičara uživo zaslužan je naš posvemašnji nedostatak sluha za trendove na hrvatskom tržištu nekretnina.

I nedostatak novca. Naime, cijena stanova u roza zgradama s plastičnim prozorima, "vrhunskom talijanskom keramikom" i laminatom iz Peveca i pogledom na parking gdje se čovjek može sveudilj diviti vlastitom "parkirnom mjestu", dvostruko je veća.