Protiv Bele i Reksa, u strahu od homoseksa

Svojom antipsećom kampanjom, Obiteljska stranka uništila je moju ovotjednu kolumnu. Nakon vrlo temeljitog terenskog istraživanja, otkrila sam privrednu granu na kojoj počiva hrvatska budućnost. Projekt, koji sada više nema smisla patentirati, niti ga kandidirati za europske fondove, imao je neslućen gospodarski potencijal.

Riječ je o kućnim ljubimcima. Hrvatska obiluje nepresušnim izvorima napuštenih životinja. U to se redovito uvjeravam ne samo preko apela za udomljavanje napuštenih kučića i mačića koji preplavljuju društvene mreže, već i posjetima istarskim azilima, kamo povremeno odlazimo snimiti četveronošce koji glavica dirljivo nagnutih u stranu vire kroz žičanu ogradu boksa, kako bi kasnije s ekrana uspjeli izazvati sućut svojeg budućeg vlasnika.

Volonteri azila odali su mi tajnu od milijun dolara: najveći broj životinja udomljava se u vrijeme turističke sezone. Gosti iz uređenih europskih zemalja ne mogu tako lako doći do kućnog ljubimca. Pasa i mačaka lutalica – nema. Ukoliko se neki primjerak i nađe na raspolaganju, proces usvajanja iznimno je strog i kompliciran. Uz ostalo, podrazumijeva redovitu kontrolu psihofizičkog stanja usvojitelja i adoptiranog člana obitelji, te procjenjivanje njegovih psećih životnih uvjeta. Psa, na primjer, u takvim okolnostima nikako ne bi mogao posvojiti bivši istarski župan Ivan Jakovčić, koji je svojeg ljubimca zadržao ravno dva dana, dao se s njime fotografirati za novine, a potom ga isporučio u najbliži azil.

Stoga mnogi stanovnici germanskih zemalja svoj odmor u Hrvatskoj završavaju prelazeći granicu sa širokim osmijehom: uredno cijepljen i čipiran četveronožac je u gepeku na luftmadracima, a pseći pasoš u džepu. Doma se vraćaju s jednim članom familije više. Deficit krznenih prijatelja u njihovim zemljama posljedica je pridržavanja regula o razmožavanju životinja. Koje imamo i mi, ali kako kao nacija imamo načelan problem sa spolnim odgojem, vlasnici životinja još nisu shvatili kako se to, dovraga, kontrolira kada će se vođeni grešnim mislima u odvratni čin kopulacije upustiti Reks i susjedova Bela. Stoga se ovakve mračne obiteljske tajne prekrivaju velom šutnje, a kada na svijet dođu kučići, vlasnici Reksa ne bez izvjesnog ponosa potvrde kako je neporecivo da je Reks zavodnik vanserijskog kalibra, ali da njegovi štenci nipošto ne bi imali tako klempave uši, te da krivca treba tražiti negdje drugdje, jer cijelo susjedstvo može posvjedočiti kako je Belu moguće vidjeti u sumnjivom društvu i još sumnjivijim okolnostima.

Osramoćeni pak vlasnici Bele čekaju da padne noć, a potom neželjeno potomstvo trpaju u kartonsku kutiju iz supermarketa, i u najstrožoj tajnosti, u automobilu ugašenih svjetala, voze dva sela dalje, kako bi kutiju s vanbračnim problemom deponirali na nasumično izabran kućni prag. Obiteljska je čast kako-tako pokrpana, do naredne sezone parenja. Naravno, ako se ne dogodi neka nepredviđena pojava, kao što je Obiteljska stranka.

Njihov je program ozbiljna prijetnja hrvatskoj strategiji razmnožavanja. Plakat "Za dijete, a ne psa" dovodi u pitanje opstojnost Reksa, Bele, i ostalih proizvođača izvoznog genetskog materijala. Na propast je osuđena masovna proizvodnja visokokvalitetnih lajavih i mijaukavih produkata s kojom smo mogli postati lideri europskog tržišta. A sve to, čini se, zbog toga što je jedan od članova Obiteljske stranke hodajući cestom nezgodno ugazio u pseći drek. To je do temelja potreslo ostalo članstvo, i izazvalo revolt u vidu plakata kojeg krasi dječačić već u najnježnijoj dobi oboružan lopatom, grabljama i kanticom za polijevanje (logično, jer poljoprivredni poticaji se isplaćuju na kapaljku, tako da novca za luksuznu mehanizaciju nema, a obzirom na sustave navodnjavanja, kanta je još uvijek alfa i omega naše zemljoradnje, i dijete se tomu ima naučiti dok je još u povojima).

Sada Reksovi vlasnici moraju dobro razmisliti što točno s njihovom familijom, odnosno članom nastanjenim u dvorišnoj kućici, nije u redu. Istina, dotični je poprilično razvratan, noću laje, danju mrcina samo trijebi buhe i spava. Nebrojeno puta je uhvaćen s njuškom u kokošinjcu. No, većinu njegovih osobina, ako se izuzme razvrat i kokošinjac, dijele i dvije prastare tetke usidjelice koje već dvadeset godina drže u potkrovlju. Slabo su se razmnožavale, od braka su odustale još prije šezdeset godina, kada im je priveden posljednji mucavi prosac, i sad tavore na tavanu, u istospolnoj zajednici i svima na smetnju. A plakat Obiteljske stranke lijepo kaže: "Za Adama i Evu, a ne Adama i Stevu".

Stevo je, doduše, očito pripadnik nacionalne manjine, kojeg bi u svakom slučaju trebalo pospremiti u kutiju i istovariti na nečiji prag, ali što je s tetkama Šteficom i Nevom?

Traumatični raskol unutar hrvatske obitelji trenutačno se odrazio na naše perspektive na inozemnom tržištu. Turisti oko Motovuna plačući nazivaju društva za zaštitu životinja, tvrdeći da im prizor pasa tartufara, privezanih na lancu od pola metra i s komadom namočenog pljesnivog kruha u limenoj rajngli, momentalno ubija želju da ikada više posjete malu zemlju za veliki odmor. Uzalud ih u turističkim zajednicama umiruju uvjeravanjem kako su naši kućni ljubimci neuništivi, te da ih se bez problema može prati u perilici i centrifugirati na tisuću obrtaja, pa čak ih koristiti umjesto dizalice za automobil, ukoliko je nestala iz gepeka baš u trenutku kada čovjeku pukne guma.

Stranci nas, obiteljski orijentirane ljude, posve neutemeljeno smatraju psihopatima. Što bi tek bilo da doznaju za drevni i još uvijek popularan običaj kuhanja tek rođenih mačića u vreloj vodi?