S Dragecom u Frankfurt

U Istri uvećane glave kandidata na lokalnim izborima svakih nekoliko kilometara vire iz nepokošene trave pored ceste. Što je duhovito, ako je nekome još uvijek do te vrste humora. Izgledaju kao Apači koji su prislonili brade o zemlju kako bi oslušnuli približava li se neprijatelj.

U Gornjoj Bavarskoj Apača nema, ali su veličanstveni, gotovo potpuno okomiti pašnjaci njegovani kao da ih dizajniraju stilisti. U Frankfurt, na otvorenje izložbe Drageca Trumbetaša Gastarbeiter u Frankfurtu, ne idemo automobilom kako bismo odali počast čuvenoj gastarbeiterskoj ruote 66, već jer nemamo za avionske karte. Ali tu je hrpa CD-a u bočnim pretincima, a ceste pored kojih trećerazredni kandidati ne vrebaju kao crvenokošci već su dobra terapija za moje mentalno zdravlje.

Klaus Hensel, njemački pjesnik i televizijski novinar rođen u Transilvaniji, nije gastarbeiter, već politički emigrant. Kao i brojne druge njemačke književnike, matična ga je zemlja početkom osamdesetih od Rumunjske otkupila za desetak tisuća maraka.

Klaus je kralj frankfurtskih lokala, a režim Ceauceskog u naslijeđe mu je ostavio ljubav prema opasnom življenju. Nakon deset sati putovanja, s negodovanjem reagiram na vijest kako nas za večeru čeka u Kaiserstrasse, ulici prostitutki i ovisnika. Restoran se nalazi pored Dr. Mueller Sex Shopa i poslužuje jeftinu i kvalitetnu rumunjsku hranu. Diči se bedastim imenom Acapulco.

Na velikom televizijskom ekranu nogometna je utakmica Barcelona-Bayern, a unutrašnjost izgleda pristojnije nego što bi čovjek, poznavajući Klausa, očekivao. No, kako njegovi demoni nikad ne miruju, poslije večere nam s velikim entuzijazmom nudi piće u susjedstvu, u omiljenom kafiću članova terorističke grupe Baader Meinhof. Kafić izgleda kao bife željezničkog kolodvora u Rumi ranih sedamdesetih, a umjesto fotografija Gudrun Ensslin u njezinoj čuvenoj crvenoj kožnoj jakni, sa zida se smiješi potpisani portret Elvisa Presleya, frankfurtskog vojnog obveznika.

Da je vrag odnio šalu a Elvis odavno napustio zgradu, postaje jasno čim nakon razgovora s barmenom bez glasnica pogledam jednog od ljudi koji stoje za šankom, lica deformiranog ožiljcima, i oči mi se susretnu s njegovima. Ovdje se ljude ne gleda, konstatiram, i ostatak vremena piljim u zidni džuboks. Istina, ovi dečki imaju iza sebe ukupno oko petstotinjak godina robije, ali sad žive mirno, drže tu nekoliko cura. Nekoliko puta su me pošteno isprebijali, ali nikad kao Securitate, vedro rezimira Klaus.

Nakon Klausa, koji uživa svoju biografiju pretvarati u vodvilj, tragedija Stamene Petruševske, u čijoj Kući bogumila spavamo, pogađa direktno u pleksus. Bliski prijatelji našeg Drageca Trumbetaša, Stamena i njezin muž Najdo Petruševski, izbjeglice iz egejskog dijela Makedonije, u Frankfurt su došli kao gastarbeiteri. Ni po čemu tipični: ona, s doktoratom sveučilišta North Carolina, radila je u elitnom timu znanstvenika na istraživanju tumora. Njezin muž, pjesnik koji je objavljivao pod imenom Svetokril Babunin, bio je dostavljač u čuvenoj novinskoj kući Frankfurter Rundschau. Rano preminuli Svetokril i Stamena, svojim imenima predodređeni da postanu likovi jedne izrazito okrutne bajke, od ušteđevine su kupili zgradu za skladištenje otpada u rezidencijalnom dijelu grada, Sachsenhausenu. Onda su počeli kopati tlo ispod kuće. Zemlju su iznosili tajno, noću, u plastičnim lavorima. Napravili su podzemni labirint, niz prostorija koje padaju sve dublje kroz geološke slojeve, i na njihove zidove objesili slike makedonskih slikara, portrete pjesnika i boraca za slobodu, kolekciju od nekoliko stotina narodnih nošnji iz različitih dijelova Makedonije, biblioteku s rijetkim knjigama.

U jednoj od njih, zabranjenoj zbirci Koče Racina, autora čuvene pjesme Berači duhana, u krevetu prije spavanja pronalazim stih koji bi mogao poslužiti kao moto ovog projekta podzemne Makedonije: Za tuđi beli dvorovi kopaj si crni grobovi. Pritom nemam na umu samo opsesivnu podzemnu potragu za domovinom rano preminulog pjesnika, već i Stamenin znanstveni rad o utjecaju papiloma virusa na rak grlića maternice, za koji je njezin šef dobio Nobelovu nagradu, a da se na dodjeli nije ni zahvalio suradnicima. (Kada je na radiju čula vijest o Nobelu, Petruševska je pala niz stepenice i slomila kuk). Gastarbeiteri nisu tu da bi pobirali tantijeme.

Na uistinu veličanstvenom otvorenju Dragecove izložbe u Povijesnom muzeju Frankfurta, usred prepune dvorane, Stamena južnjački temperamentno u moje desno uho kritizira njegovu odjeću. Da ima mnogo boljih stvari za obući, a pogledaj što je na sebe stavio. Ta potpuna identifikacija makedonske znanstvenice s hrvatskim umjetnikom dirljivo demonstrira međusobnoj povezanosti stranaca u Njemačkoj.

Naravno, Dragec je hodajući koncept, i odjeven je točno onako kako se pristoji jednom radniku gostu u Frankfurtu sedamdesetih. Jeftina prugasta ponešto tijesna košulja, neugledan sako, glomazne cipele. Izložba je nešto lošije postavljena od one koju je imao u zagrebačkom Domu likovnih umjetnika, ali sve je tu: njegova bijedna gastarbeiterska soba, s rešoom s dva kruga i limenim rajnglama, krevetom, ormarom oskudnog sadržaja, u kojem su njegove stvari, te dvije haljine njegove gospođe: kostim od zelene sintetike, brižljivo pospremljen u najlon, i ručno heklana haljina.

Njegovi crteži i grafike, potkrijepljeni fotografijama kao svojevrsnim dokaznim materijalom, uvijek iznova jednako šokiraju svojom okrutnom preciznošću: radničke sobe premrežene konopcima na kojima se istodobno suše veš i kobasice, teška opijanja nakon robovskog rada na kioscima podignutim za ljude kojima nema mjesta u kavanama, zabrađene turske žene koje, čekajući da pater familias sredi papire, izgubljeno i prestrašeno sjede na svojim koferima, tjeskobno u krilu stežući ručne torbice. Svijet duboke bijede i poniženja, razdvojenih brakova, seksualne deprivacije i zvjerske eksploatacije.

Današnji Frankfurt više se prema strancima ne odnosi kao prema nižoj vrsti. Ugodan je to, kozmopolitski grad. No, stari refleksi još su tu. Među prostitutkama u Kaiserstrasse, Klaus nepogrešivo prepoznaje Rumunjke.
Elitna znanstvenica Stamena Petruševska pažljivo zamata u papirnate salvete sendviče koje nam je pripremila za put, a potom svaki smješta u zasebnu najlonsku vrećicu, kao u vrijeme mojih osnovnoškolskih ekskurzija. Dok se opraštamo, gledajući naš prljavi auto, kaže: Odite ravno, pa na drugom raskršću lijevo. Tamo ga možete oprati za pet eura. Poziva nas da dođemo ponovno, s prijateljima. Usamljena u praznoj podzemna Makedonija, produhovljenoj inačici nadzemnog originala. Recite meni, nestrpljivom/ Vi, preživjeli svjedoci/egzekutirane istine/ je li Makedonija/naša Domovina/ oslobođena pljačkaša, pita se u jednoj pjesmi Svetokril Babunin.

Nije, Svetokrile. Baš kao i u mojoj domovini, još uvijek vrebaju uz cestu, iz duboke trave.