Ruža Tomašić kao Clint Eastwood

Pod krivičnom i materijalnom odgovornošću izjavljujem kako mi politički stavovi i svjetonazor Ruže Tomašić nisu ni najmanje bliski. Naprotiv, prilično su mi zazorni. No, jednako mi je zazorna i hajka kojom se na dotičnu gospođu obrušio dio hrvatske javnosti, na čelu s uvijek šarmantnim premijerom Milanovićem, nakon što je Ruža s osvojenih 26,5 posto glasova pomela HDZ-ovce na listi kandidata za Europski parlament. Proglašavati saborsku zastupnicu elementarnom nepogodom bedasto je, ukoliko tu rečenicu izgovara premijer koji je preuzimanjem te dužnosti pristao na određene konvencije. Dok obični građani imaju pravo, barem u vlastita četiri zida, proglasiti svakog velevažnog zastupnika lopovom, premijer je dužan sudjelovati u tom igrokazu po svim pravilima koje ovo naše parodiranje demokracije podrazumijeva. Privatno mi je razumljivo da mu je saborska družina odbojna, ali nitko ga nije tjerao da s njima ima posla. Sam se je za takvo radno okruženje, u kojem se ogleda Volja Naroda, žestoko borio, i izborio.

Osim toga, u skandaliziranju rezultatima EU izbora, koje valjda proizlazi iz kompleksa da će se naša provincija opet osramotiti u bijelom svijetu, zanemaruje se činjenica da je Tomašićka perolaka kategorija u usporedbi s mađarskim Jobbikom, čija su se čak tri zastupnika ugurala u ovu prestižnu instituciju.

Iz ovog rezultata, kao i iz katastrofalne izborne izlaznosti, moguće je izvući nekoliko jednostavnih zaključaka, koji nisu iz sfere političke analize, nego iz domene zdrave pameti.

Prva, i najočitija istina je da velika većina Hrvata u ovom trenutku nikome ne žele osigurati plaću od 8 000 eura, plus mjesečnu naknadu uredskih troškova u iznosu od 4 000 eura, plus godišnji džeparac od 4 000 eura, i 364 eura dnevnica po održanom sastanku. Neki od 80 posto glasača koji su nedjelju radije proveli roštiljajući, možda bi se ipak odvukli do birališta da su, ovisno o preferencijama, odlučivali o prihodima znanstvenika Ivice Đikića, ili nogometaša Luke Modrića, možda bi potegnuli i zbog Nele Sršen, da je na IDS-ovoj listi bila prva, a ne druga. Možda bi, a možda i ne bi: ljude koji uspješno obavljaju svoje postojeće poslove šteta je izvlačiti iz struke, kako bi se mahalo njihovim imenima u propagandne svrhe, i guralo ih u jedan ovlastima krajnje ograničen parlament.

Hrvati su, dakle, većinski odlučili da u ovom času nemaju ni jednog političara kojeg bi bilo potrebno fantastično platiti, ili plaćati uopće.

Koja je u tom smislu operativna razlika između Ruže Tomašić i Tonina Picule?
Tomašić je kao petnastgodišnjakinja odselila u Kanadu, gdje je prodavala pečene piliće, dok nije nekako uspjela upisati i završiti, navodno s izvrsnim ocjenama, policijski koledž. Potom je radila poslove koje spadaju u domenu televizijskog kanala Fox Crime (na kojem se pojavljivala i doslovno: statirala je u dvadesetak epizoda kultne serije X-files), baratajući pritom sustavom vrijednosti koji ovaj žanr sam po sebi nameće: svijet je podijeljen na dobre i loše;  kako bi se obračunali s lošima, dobri moraju pravodobno potezati obarač, precizno pogađati cilj, divljački voziti motocikl, a ako pripadaju tzv. nježnijem spolu, već na početku pripravničkog staža dužni su isprebijati nekoliko muškaraca, za potrebe inicijacije. Osim serijskih ubojica, najveći su im neprijatelji trgovci drogom, koji su i svojevrsni karijerni trofeji. Stoga ne čudi kako je prvi Ružin refleks nakon povratka u Hrvatsku bio da strpa u zatvor dilera koji joj se motao po komšiluku.

Da se priključila lijevoj političkoj opciji, Tomašićka bi danas bila veća feministička ikona od Mirele Holy. I to u radikalnoj skandinavskoj verziji, nalik na Lisbeth Salander iz kultne trilogije Millennium Šveđanina Stiega Larssona.

No, Ruža nam je desna da desnija biti ne može. Premda je njezin repertoar izjava zaprepašćujući, barem ima jasne pozicije i jasnu biografiju, za razliku od svojeg koalicijskog partnera na EU izborima, Karamarka, čiju je opskurnu prošlost u stanju rastumačiti valjda samo ekspert za polusvijet hrvatskih tajnih službi, novinar Željko Peratović.

Tonino Picula, pak, na političkoj sceni djeluje iznimno dugo, ali je teško detektirati po čemu bi ga prosječan birač točno trebao pamtiti. Osobno mi se urezala u sjećanje epizoda kada su mu, kao gradonačelniku Velike Gorice, politički protivnici na ulazu i izlazu iz tog grada postavili transparente Dobro jutro, gradonačelniče i Doviđenja, gradonačelniče. Piculi, naime, ni na kraj pameti nije bilo da stanuje u nekakvoj takvoj selendri, pa makar bio i njezin prvi čovjek, tako da je na posao svakodnevno stizao iz Zagreba. Ukratko, bio je gradonačelnik grada u kojem nipošto nije želio prenoćiti. I u kojem ni po čemu drugom nije zapamćen. Greške, udarci glavom o zid, pretvaraju se u političke vrline, u političke taktike, u političko prisustvo kojim stičeš poene kod medija...Nije bitno što ne radiš ništa, nije bitno što s......š stvari, bitno je da si prisutan. Gdje? Pa, tu gdje treba da budeš prisutan. (Roberto Bolano, 2666).

Picula je prisutan. Uglađen, dobro odjeven, urban, okrenut europskim vrijednostima, što god one bile. Saborski zastupnik, tajnik Račanovog kabineta, ministar vanjskih poslova, voditelj izaslanstva u OSCE-u, gradonačelnik. Prije 90-te, stručni suradnik u Centru za idejno-teorijski rad. Picula ostavlja dojam diskretnog intelektualca, s kojim bi svakako bilo ugodnije otići na ručak nego s Ružom Tomašić, koja prema vlastitom priznanju nosi revolver i kad ide u pizzeriju. On je političar po vokaciji, što je sasvim legitimno, ali hrvatskim biračima trenutačno, nakon što su se nagledali HDZ-ovog kriminala i SDP-ovog kilavljenja, i spali na prosjački štap,  izrazito antipatično.

Profesionalni političari koji su ih uspjeli više osiromašiti od JNA tenkova u kombinaciji s kradljivim skakavcima paravojske nisu treća generacija studenata Etona, koji nastavljaju obiteljsku tradiciju služenja javnosti, već bivši šoferi, otimači madraca iz humanitarne pomoći, i poslovođe propalih tvrtki.

Utopljenici, a hrvatsko biračko tijelo se upravo utapa, nikad se ne pokušavaju uhvatiti za vodu, a hrvatska politička scena je trenutačno upravo voda, tekućina koja curi kroz dlanove na mjestu gdje je pronašla najkraći put kroz koji će dospjeti do svojeg cilja. Mnogo će se rađe, dok im voda ulazi u usta, pridržati za pendrek, ili cijev kakvog hladnog oružja. Pravilo da siromaštvo jača desnicu možda je darvinističko, ali je neumitno: za nesreću se uvijek traži dežurni krivac, a najprikladniji krivac je uvijek susjed.

Tako je Ruža Tomašić postala svojevrsna hrvatska inačica Clinta Eastwooda, gradonačelnika kalifornijskog gradića čiji su građani vjerovali kako će im bolju budućnost osigurati Prljavi Harry, te proteinima napumpanog senatora Arnolda Schwarzeneggera.

Istina, oni su glavni glumci, a ona je samo statirala. S druge strane, dečki su smjeli hapsiti samo pred kamerama, a Ruža je u realnosti provodila ono o čemu svaki hrvatski građanin, svaki put kad se kraj njega u Range Roveru proveze jedva punoljetni sin kakvog biznismena, i budan sanja: hapsila, stavljala lisičine, i izgovarala katarzičnu frazu: You have right to remain silent. Everything you say or do...