Pony Express u Novoj Vasi

Hrvatska pošta je, kako stoji u jednom iznimno pohvalnom novinskom tekstu o ovoj tvrtki, 2010. godine osvojila drugo mjesto za restrukturiranje na natječaju World mail awards. Nagradi tepaju kao poštanskom Oscaru. Oscarovsko restrukturinje djeluje kao da je navlas preuzelo scenarij vesterna Pony express Jerryja Hoperra iz 1953. godine. Na žalost, film koji je pošta koristila kao predložak za novi model poslovanja nije oscarovske kvalitete. U njemu Buffalo Bill i Divlji Bill Hickock, boreći se s lošim vremenom, podmuklim Indijancima i otpadnicima, pokušavaju udariti temelje čuvene poštanske firme. Film nije zasnovan na stvarnim događajima (vjerojatno je to razlog što Divlji Bill nije ostao upisan u povijest kao poštar, već kao tip koji je umro držeći četiri „crne“ karte u rukama).
Ali ništa manje nisu nestvarni ni uspjesi kojima se hvale Divlji Bill Alen Premužak, predsjednik Uprave Hrvatske pošte, te njegov prethodnik Buffalo Robert Jukić.

Svaki dan kad se vraćam s posla, već iz automobila pokušavam nazrijeti sadržaj poštanskog sandučića. Sandučić je crn, metalan, i pri dnu ima otvor kroz koji je moguće nazrijeti isplati li ga se otključavati ili ne. Ako iz otvora zjapi crnina, to znači da je prazan. Ukoliko je obojen bijelo, imamo poštu.
Ako kroz pravokutnik proviruje žuta boja, počinje pakao.

Kako bi što racionalnije poslovala, naša područna pošta ima radno vrijeme od devet ujutro do podne, subotom zatvoreno.

Ujutro sjedam u sedlo, i s ceduljom pored mjenjača krećem prema tri kilometra udaljenoj pošti. Prije toga moram urediti da me na poslu prebace u poslijepodnevnu šihtu. (Oni koji nemaju tu mogućnost, mogu se pozdraviti sa sudskim pozivima i rješenjima, raznim paketima, ili bilo čim što nosi oznaku preporučeno. Za njih je  poštanskim uslugama odzvonilo, a ako ih pravosuđe iz nekog razloga treba, najefikasnije je da ih se pravodobno uhapsi, i do ročišta zadrži u pritvoru).

U poštanskom uredu veličine kemijskog toaleta već je troje ljudi u redu, što je optimalno obzirom na dimenzije prostora, pa cupkam ispred vrata, pokušavajući održati cirkulaciju na hladnoći pojačanoj udarima bure (žalbe jahača Pony Expressa na hladnoću i vijavicu u siječnju u Nebraski nisu izmišljene, zasnivaju se na stvarnim svjedočanstvima).

Kad se dokopam interijera, upravo je na redu starica iz sela, koja je namjerila kupiti pola šlepera uložaka za grobljanske lampione, ali nije sigurna koja dimenzija joj odgovara, pa službenik nekoliko puta odlazi u skladište, kako bi joj izložio sve modele koje ima u ponudi. (Nonica spada u crvenokošce starosjedioce, koji, korumpirani vatrenom vodom, puškama i plastičnim drangulijama, pokušavaju zaustaviti razvoj civilizacije, a sva je prilika da su se protivili i željeznici, čiji je teretni promet u Istri netom ukinut).

Što se lampiona tiče, gospođa je na pravom mjestu; pošta je od poda do stropa napunjena  poklonima za duše pokojnika raznih boja, s baterijskim dvomjesečnim plamenom, te brošurama o zagrobnom životu, i nimalo se ne razlikuje od dućana pogrebne opreme. Lijesove doduše ne drže, vjerojatno zbog prostornog deficita. Iako, ako bi ih uspravili i odstranili poklopce, mogli bi pomoću njih formirati svojevrsne boksove u kojima bi mušterije čekale svoj red pred šalterom. Iz jelovine s hrvatskim pleterom klijent bi izašao kad se oslobodi hrastovina sa stiliziranim ružama, i odatle bi uljudno zatražio tri razglednice i dvije poštanske marke za inozemstvo.

Core business Hrvatske pošte neumoljivo se izmješta od komunikacije među živima do komunikacije s preminulima.

Kako je između mene i starice još i mlada službenica neke tvrtke, koja ima ambiciju upravo preko ove pošte preporučeno poslati tridesetak pismenih pošiljki, upuštam se u detaljno proučavanje izloženih telegrama sućuti, ukrašenih predimenzioniranim križem i tekstom ispisanim u okviru koji simulira pergament. Uspijevam proanalizirati i sve prigodne telegrame s burmama, mladenkama u vjenčanicama s pozlaćenim rubovima. Upravo kad pređem na roza i ružičaste medeke namijenjene sretnim novopečenim roditeljima, ispostavlja se kako sam napokon na redu.

Na vrijeme se susprežem od poriva da pitam je li testu inteligencije, kojemu je prije nekog vremena Hrvatska pošta podvrgnula svoje djelatnike, a potom ih masovno degradirala, morao pristupiti i dizajner telegrama (srećom, u tom trenutku nemam pojma kako je ružni i skupi novi logo tvrtke navodno odabrao upravo jedan od Billova, njezin predsjednik Uprave).

Umjesto toga, pokorno pružam svoj žuti papirić, i osobnu iskaznicu.
Službenik se neko vrijeme osvrće oko sebe, gleda u bilježnicu, dok u meni raste zebnja od neizvjesnog ishoda, i očajnički buljim u metalnu policu s prispjelim pošiljkama kao da u azilu za životinje pokušavam uočiti njušku odlutalog i srcu priraslog kućnog ljubimca. Potom slijedi odgovor od kojeg cijelo vrijeme strahujem: Nije ovdje. Poštar danas pokušava drugu dostavu.

Tada u vesternu započinje puškaranje. Nedužni konji njište i izvrću se naopačke, lamatajući nogama, vinčesterke sijevaju iza svakog ugla. Ovo je klasičan razbojnički prepad na moju pošiljku, jer poštar iz nekog razloga uopće ne pokušava dostavu;  ni prvu, ni drugu, u što sam se višekratno uvjerila vireći u šlafroku kroz ulazna vrata, u rijetke dane kada sam u popodnevnoj šihti, i promatrajući ga kako veselo zviždeći ubacuje ozloglašeni žuti papirić u poštanski sandučić, potpuno nezainteresiran za činjenicu da sam doma, i da mogu preuzeti paket.

Posljednji put je nešto dostavio kada nam je grom udario izravno u stup sandučića, pa smo ga neko vrijeme, umjesto na ulazu u vrt, držali prislonjenog na zid pored kućnih vrata. Srećom, grom je u isti stup istog mjeseca udario još jednom, pa smo imali priliku neko vrijeme uživati u neometanoj dostavi pošiljaka, kao satisfakciju za činjenicu da nam je uslijed te elementarne nepogode oba puta pregorio televizor i internetski modem.

Od slabokrvnog službenika, kojemu samo nedostaju štitnici za rukave i lornjon, dok onako bespomoćan i nevičan vatrenim okršajima stoji s defanzivno podignutim rukama, zahtijevam da trenutačno nazove poštara. (Na trenutak se odvajamo od scenarija Pony Expressa, i prelazimo u Bilo jednom na Divljem Zapadu Sergia Leonea). Ispostavlja se da je to nemoguće, jer je u novoj, tzv. divizijskoj organizaciji Hrvatske pošte za isporuku zadužen poštar iz neke druge divizije, kojeg siroti službenik uopće ne poznaje. Netko mora da je oklevetao Jozefa K.

Pa kako ga ne poznajete, ako je jutros ovdje preuzeo pošiljke?

Nije ovdje, kuka uspaničeni službenik. Preuzeo ih je u glavnoj pošti, ovamo će ih vratiti, ako druga dostava ne uspije.

Preplavljuje me paranoična pomisao da poštar ne pripada nijednoj diviziji. Odmetnuo se, a da to nitko nije primijetio, oteo se s uzice internog trenera, novoustanovljenog kadra zamišljenog da, kako stoji u nekom reklamnom članku o Hrvatskoj pošti, ima ulogu komunikacijskog kanala koji zaposlenicima u operativi prenosi informacije s razine uprave i menadžmenta. Ukratko, poštar jaše sam na svojem žutom Tomosu, kao Charlton Heston u Hopperovom filmu, i upravo je iščeznuo negdje u mračnom labirintu reogranizacije.

Know how poštanskog menadžmenta rezultira navlas istom brzinom kao pionirski pokušaji osnivača Pony Expressa: poštu uspijevam preuzeti deset dana nakon što je poslana. Moje je preporučeno pismo poslano iz Zagreba u Poreč, što iznosi 250 kilometara. U firmi Pony Express to je bio rok za isporuku iz Misourrija u Californiju, na udaljenosti od 1966 milja.

Šteta što je Pony Express uništio transkontinentalni telegraf.