Postaje zanimljivo. Nogometni juniori su „senzacionalno“ i „bez prisustva kamera“ i uz lagani prijekor neinformiranog pisca priprostih i neargumentiranih tekstova o TV pristupu takvome natjecanju, zbog toga (što nema kamera) uspjeli izboriti polufinale svojeg europskog natjecanja. Istodobno su, gotovo vršnjaci im, otprilike istih godina, uzeli – uvjerljivo – svjetsko zlato u četvercu na pariće!

Što je veći uspjeh? Dakako, ja znam što je veći uspjeh, jer uoči raspleta u Francuskoj iskreno sumnjam u europsko zlato nogometaša, koji izgube prvu utakmicu, pa s igračem više jedva izvuku egal u drugoj, pa pobjede treću, a istodobno veslači doslovce slamaju svaki otpor svake svjetske  posade koja im uopće izađe na stazu bilo kada i bilo gdje, u bilo kojem natjecanju, zadnjih dvije godine. Ajde, svjestan sam poimanja „rezultata“ u Hrvatskoj. Vau, nogometaši su osigurali polufinale? Pa to je ravno najvećem uspjehu hrvatskoga sporta ikada, kažu mi moji kolege, mahom „nogometizirani“ novinari. Osmjehujem se, smatram ih doista neukima. Oni, dakako, nikad u životu nisu gledali, nisu pratili konkurenciju i nemaju pojma o sustavu treninga, a kamoli da su razmišljali što to znači biti ukupni pobjednik svjetskog veslačkog kupa (bez poraza), te prvak svijeta do 23 godine, a sve to u kontinuitetu od nekoliko godina. Prije nekoliko je godina (2001.) hrvatski veslački osmerac osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu, što je u tom sportu ravno Janičinim medaljama u skijanju, ali je istodobno hrvatska  nogometna grupacija uspjela plasirati se na Svjetsko prvenstvo i moji su kolege novinari – dakako – na izboru za najmomčad godine nogometaše proglasili uspješnijima. Smiješno. I žalosno, dakako. Da novinari, koji bi trebali suditi o konačnim psortskim kriterijima postavljaju plasman na SP ispred srebra na SP? Ali mi živimo u takvoj državi, u kojoj je normalno da izgradimo nekoliko velebnih dvorana, za nekakvo prvenstvo u sportu koji je popularan mahom samo u Hrvatskoj, ali koje će (pretpostavljam) uskoro srušiti, jer su potpuno neupotrebljive? Pa je sasvim jasno da će četverac na pariće biti kolateralna žrtva bilo kakvog nogometnog rezultata, makar izgubili slijedeće dvije utakmice. Nogomet je, jednostavno, nogomet!

I počelo je novo prvenstvo, koje je pritisnuto s nekoliko bitnih pitanja, a ja bih izdvojio jedno – koliko će klubova uopće skončati natjecanje, a da ne odustanu zbog besparice? Recesija, koja je cjelokupnom sportu donijela nedaće, najmanje će se osjetiti na veslanju ili boćanju, koji ionako „stoljećima“ ne pobiru ništa drugo osim mrvica s HOO ili nekakvog lokalnog stola. Puno će ju jače i katastrofalnije osjetiti nogometaši, čija je cjelokupna „moć“ ovisila o lokalnim moćnicima, političarima i kvazipolitičarima i čija je opstojnost bila vezana uz političke smjernice lokalnih „šerifa“. Naime, kad bi se vas pitalo: biste li i dalje bespogovorno izdvajali određeni postotak prireza za lokalnu samoupravu ako znate da se 90% toga preljeva u „društveno važan projekt nogometnoga kluba“ ili biste, možda, odlučili drukčije preusmjeriti svoja davanja, pa možda i u smjeru četverca na pariće poslati koju kunu više?

Irci koji su izbacili Cibaliju iz europskoga natjecanja su – amateri, ljudi ujutro rade u birtiji, kod zubara ili na gradilištu, popodne odu na trening, a utorkom, srijedom i  četvrtkom putuju Europom i – izbacuju hrvatske „moćne“ (aha!?) profesionalne klubove iz euronatjecanja. A vi i ja sve to plaćamo kroz svoje prireze i poreze? Da se nekakvi kvazi nogometaši (a posebno oni s adresom u Maksimirskoj 128) luftaju po europskim ligama i prikazuju jad i nemoć hrvatskoga nogometa?

Umjesto da ih sve šutnemo u tur i okrenemo se četvercu na pariće. Kod njih ne samo da je uspjeh garantiran, nego čak ni Mateša ne mora urgirati oko budućeg zaposlenja. Dečki su, naime, visoko obrazovani, s izraženom perspektivom zaposlenja čim izađu iz čamca. I – gle čuda – paralelno s tim su i vrhunski sportaši!

No, imaju peh – nemaju loptu....pa čak ni Jabulani....