Francuski šansonijer Jean Ferrat, umjetnik poznat po svojim ljevičarskim uvjerenjima i stajalištima i plodan autor koji je za života napisao oko 200 šansona, umro je 13. ožujka u bolnici u Aubenasu u 79. godini.

Ferratove pjesme karakteriziraju angažirani tekstovi, ljubav prema planinskoj regiji Ardeche te divljenje prema pjesniku Louisu Aragonu, čije je brojne pjesme uglazbio.

Bio je vrlo popularan u Francuskoj, vjeran svojim idejama i omiljen među slušateljima zbog svojeg poetskog izričaja.

Rođen je u pariškom predgrađu Vaucresson, 26. prosinca 1930. kao Jean Tenenbaum. Otac mu je bio ruski Židov i bio je deportiran u Auschwitz, gdje je umro kada je Jeanu bilo 11 godina. Kroničari tvrde da je Ferrat gajio sklonost prema ljevičarskim idejama zbog člana komunističkog pokreta otpora koji mu je spasio život tijekom nacističke okupacije Francuske u Drugome svjetskom ratu. No previše angažirane pjesme, prema mišljenju tadašnje francuske vlade, poput "Potemkina" i "Moja Francuska" nisu se 60-ih smjele emitirati.

Godine 1967., Ferrat, koji se distancirao od Moskve i nije nikada nastupio u zemljama istočne Europe pod kontrolom SSSR-a, posjetio je Kubu. Odande se vratio s pjesmom "Da, Kuba", u kojoj zemlju Fidela Castra opisuje kao siromašnu, ali slobodnu. Unatoč ljevičarskim uvjerenjima, nije nikad pristupio francuskoj Komunističkoj partiji.

Uz "Potemkina" i "Moju Francusku", poznate su njegove pjesme "Planina", "Žena je muškarčeva budućnost" i mnoge druge.

Mnogi Francuzi, cijela jedna generacija, danas su u žalosti. Jacques Brel, Georges Brassens, Leo Ferre i ... Jean. On je posljednji Mohikanac, rekao je jedan od najpoznatijih francuskih tv-prezentera Michel Drucker i Ferratov prijatelj.