Livio Morosin
Potpuno izvan struje i na kraju istarskog ipsilona živi, radi i pije Livio Morosin, jedan od ponajboljih, a možda do kraja teksta i ponajbolji singer-songwritwer s ovih prostora. U mističnom Vodnjanu, u neposrednoj blizini mumija svetaca koje zrače i čarobnih kamenih krugova s ljekovitom energijom, taj je zajebant s viškom emocija utkanih u neprijeporan glazbeni talent realizirao seriju albuma, s kojima je uspio - što kao autor, što kao izvođač - kreirati takvu diskografsku nisku da se malo tko mo?e s njome mjeriti.
No, potpuno izvan diskografskih standarda, tek će oni uporniji u čačkanju njegove ostavštine uspjeti povezati razne glazbene stilove, od etna i jazza preko rocka i countryja do popa i techna kreiranih uz Gustafe, Alena Vitasovića, Anelide, Darija Marušića i Radu Šerbedžiju za Adam Records, Croatiju Records, Niku, Dancing Bear i Scardonu uspjeti složiti mozaik koji odaje velemajstora.
Počevši sa svojim rođacima Edijem i Vladom (s kojima dijeli isto prezime, koje se isto i čita, ali drukčije piše) početkom osamdesetih svirati u eksperimentalnom bandu Gustaph y njegovi dobri duhovi, stameni visoki gitarist kreirao je pjesme u jednoj od ponajboljih glazbenih formacija bivše Jugoslavije, čija je zaostavština zabilježene na albumu "V", koji su zajednički izdali slovenska Dokumentarna i zagrebački Jugoton, ali očito zbog izdavačkih nesuglasica, album se nikad nije pojavio u prodaji, tako da danas predstavlja izniman raritet.
Krajem osamdesetih band se raspada, a obnovljen je početkom devedesetih s imenom koje se uvriježilo kad je band spominjan - Gustafi. Livio je sporadično sudjelovao u radu banda, no neke njegove skladbe zabilježene su na njihovome sjajnom prvijencu "Tutofato" realiziranome 1994. za Adam Records.
Ista diskografska kuća iz Pule ubrzo je objavila i kasetni singl nepoznatog pjevača Alena Vitasovića s pjesmama "Ne moren bež nje" i "Sandra". Prvu je napisao Livio Morosin, a druga je skladbe Hothouse Flowersa. Prva skladba postigla je enorman uspjeh, postavši veliki hrvatski hit, koji je čakavski dijalekt koji se koristi u Istri žestoko implemenirala u nacionalni pop-korpus, na način na koji je to već tridesetak godina uspijevalo dalmatinskoj ikavici.
Za Adam Records Vitasović izdaje album "Gušti su gušti", koji je gotovo kompletno napisao Morosin, osim navedene "Sandre" i hita "Jenu noć", prepjeva skladbe koju je za norvešku pjevačicu Hanne Boel napisao John Hyatt. Album je reizdala Croatia Records.
Godina 1995. prolazi u znaku Vitasovića i Morosina koji trijumfiraju na gotovo svim lakonotnim festivalima, pa ubrzo izlazi i kompilacija "Svi festivali", uz dodatak nekoliko live zapisa.
Prestanak suradnje s Vitasovićem, Morosina baca na medijsku marginu, pa se on odlučuje na solo-karijeru prvi put nastupivši na prvom Etno festivalu u Neumu sa skladbom "Tri naranče" uz potporu dugovječnih Anelida. S njima je 1996. realizirao i vrlo dobar album "I Anelidi su bili crnci".
Morosin je ostao vjeran Neumu i svake godine pridonio tom festivalu s nekom osebujnom pjesmom. One su skupljene na recentnoj kompilaciji nazvanoj po prvoj pjesmi i predstavljaju onu etno nit, vezanu uz tradicionalni istarski glazbeni izričaj, koju Morosin vješto kombinira s različitim suvremenim glazbenim pravcima, koristeći različite producentske zahvate. Očito je kako se Morosin mijenjao istražujući različite optike kombiniranja etno izričaja, pa tako srednji dio albuma pripada varijacijama poznate mu "Žminjske polke", gdje se Morosin poigrava s inačicama techno glazbe. Iako kompilacija (kao i njegova interpretacija svojih radova s Livio Morosin Bandom), ovaj album predstavlja prilično koncentriranu nakupinu kvalitetnih pjesama, koje ne spaja jedino činjenica da između njih nema nikakve pauze, nego i predan Morosinov rad na reinterpretaciji bogatoga glazbenog nasljeđa kojim Istra obiluje, kao što obiluje viinorodnim proplancima, začudnim krajolicima i gastronomskim podvizima.
Ipak, regularni Morosinov album, koji je realizirao s Dariom Marušićem 1999. za Croatiu Records "Bura tramuntana" vrhunac je hrvatske suvremene glazbe uopće, jedan od najboljih albuma realiziranih na ovim prostorima. Jednostavno, Marušić i Morosin našli su se na pravom mjestu u pravo vrijeme i realizirali rijetko emotivan album, kome je etno zvuk tek podloga, na kojoj je taj dvojac očito izvrsno nadgradio svoje neograničene autorske zamisli. Taj je album 2000. godine nagrađen Porinom u kategoriji najboljeg albuma etno glazbe.
Dvije godine kasnije Morosin počinje suradnju s Radom Šerbedžijom na albumu "Orihi, orihi", no ta kolaboracija ne prati kvalitetu ostalih Morosinovih radova, što je vjerojatno posljedica prevelikih ambicija. No, možda ta suradnja urodi i značajnijim plodom: Šerbedžija radi na dokumentarcu posvećenome Nikoli Tesli, a Morosin radi glazbu za taj film, što bi ga možda moglo dovesti pred uši nekih producenata koji bi znali cijeniti njegov rad.
Prije dvije godine Morosin je okupio svoj band i u vrlo dobrim novim aranžmanima snimio ponajbolje skladbe iz svoje kajdanke po vlastitom mu mišljenju. Album se, kao i prvijenac Laufera zove "The best off", a kao i "Orihe..." izdala ga je slovenska Nika, dok je distribuciju za Hrvatsku preuzeo Dancing Bear.
Aktualne "Tri naranče" dokaz su kvalitativnog Morosinovog kontinuiteta, koji će se i dalje razvijati, možda daleko od top-ljestvica, ali na visokim dometima, na kojima se uspeo koristeći istarsku ljestvicu.