GUSTAV KRKLEC

Gustav Krklec zauzeo je svoje mjesto u hrvatskoj književnosti vrlo mlad, već u šesnaestoj godini. Javlja se gotovo istodobno s Krležom , Andrićem, Ujevićem i Šimićem.
Nakon Prvog svjetskog rata Krklec je objavio dvije zbirke Lirika 1919. i Srebrna cesta 1921., koje su doživjele veliki uspjeh. Istodobno je tiskana drama Grobnica. U tome autobiografskom tekstu kaže da se rodio posljednje godine prošloga stoljeća (23. lipnja) kao zakoniti sin Gustava Krkleca, stare zagorske korenike, i Hermine Krklec, rođene Wells. Rodno mu je mjesto Udbinja, kraj Karlovca, no djetinjstvo je proživio u zagorskome selu Maruševac.
Žustrina i borbenost krasile su njegov temperament od rane mladosti, pa je tada zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv bana Cuvaja morao napustiti varaždinsku i upisati se u zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju. Zbog loših ocjena mora opet mijenjati gimnaziju. Tada odlazi na Sušak, a zatim je studirao filozofiju u Zagrebu. Uz poeziju, Krklec rano počinje pisati feljtone i surađivati u novinama i časopisima. S A. B. Šimićem uređuje znameniti časopis Juriš. Kao reporter Glasa SHS odlazi u Beograd i u tome gradu živi od 1922. do kraja Drugog svjetskog rata. Tamo su nastale i njegove zrele zbirke San pod brezom i Darovi za bezimenu.
Napisao je brojne pjesme za djecu, te majstorske dnevno-kritičarske zapise Lica i krajolici 1954. i Pisma Martina Lipnjaka iz provincije 1959. u kojima pokazuje izniman dar za uočavanje i opis pojedinosti. Sve do posljednjih pjesama Krklec doživljava svoje pjesništvo kao glas života. A tome glasu ostaje vjeran i u jednako važnom dijelu svoga stvaralaštva - prevodilaštvu.
Umro je 30. listopada 1977. u Zagrebu.