Što je javna televizija i zašto se plaća pristojba

Što je to javna televizija?

Plaćanjem RTV pristojbe građani Republike Hrvatske omogućuju postojanje javnog RTV servisa svoje zemlje, koji - za razliku od komercijalnih radijskih ili televizijskih postaja - ima prema njima posebne, zakonom precizno definirane obveze. Što su to točno javni radio i javna televizija?


I. Televizija i radio za sve

Javni radio i javna televizija (a podsjetimo se, HRT čine i Hrvatski radio i Hrvatska televizija) moraju ispunjavati jasan i točan zahtjev: biti televizija ili radio za sve, odnosno za svakog građanina zemlje u kojoj djeluju. Svojim programima obraćaju se svim građanima bez obzira na godine, obrazovanje ili kupovnu moć. Za razliku od komercijalnih radijskih i televizijskih postaja, koje legitimno moraju živjeti od komercijalnih prihoda i prema tome program prilagođavaju određenom dijelu publike koji zanima oglašivače, javni radiotelevizijski servis namijenjen je svekolikoj javnosti, koja je i financira i kontrolira.

Javni RTV servisi su danas u Europi potrebnije više nego ikada kao jamci slobodnog formiranja javnog mišljenja u svim važnim dijelovima društva, jer ne moraju voditi brigu o interesima dioničara, već pružiti uslugu svima u društvu. Sve vlade i države moraju imati dovoljno povjerenja same u sebe, kao i u zrelost svojih demokracija, kako bi izgradili samostalan javni RTV servis u službi svojih građana, koji ima mehanizme kontrole i ispravljanja pogrešaka, ali i slobodu i odgovornost kako bi radio objektivno, korektno i nepristrano.

Javna televizija će proizvoditi informativni, dječji, obrazovni, znanstveni, dokumentarni, dramski i kulturni program, makar unaprijed zna da na njemu neće zarađivati. Preciznije, prenosit će najznačajnije političke događaje, vjerske proslave (većinskih, ali i manjinskih vjerskih skupina koje djeluju na njezinom području), proizvoditi program za iseljeništvo, emitirati politički uravnotežene dnevne informativne emisije i voditi javne rasprave o ključnim pitanjima u državi, prenositi popularne sportske događaje, ali promovirati i manje zanimljive nacionalne sportove, snimati dramske serije i filmove, promicati kulturnu baštinu, govoriti o ekologiji i tako dalje. I za to će se financirati mjesečnom pristojbom, dok komercijalnoj televiziji zbog potencijalno slabe zarade od reklama većina ovih programa neće biti zanimljiva ili će pak biti preskupa za proizvodnju. Ali će zato komercijalna televizija, nadmetanjem cijenama za autorska prava, koje će vrtoglavo porasti, pokušati preuzeti sve gledane sportske prijenose, a da o brojnim filmovima i sapunicama i ne govorimo.


II. Javna televizija bez reklama - češće iznimka nego pravilo

Stabilno financiranje ključno je za uspjeh i opstanak javnih RTV servisa. Što god se zaradi, pretvara se u program. Danas se kao većinski oblik financiranja javnih televizija i radija udomaćio tzv. mješoviti model u kojem u određenom omjeru sudjeluju javni novac i ograničeni prihodi od oglašavanja. Do takve djelomične komercijalizacije javnog RTV servisa došlo je početkom 80-tih godina kada su, uslijed naglog i zakonski neograničenog širenja komercijalnih televizija, javne televizije doživjele jak financijski udarac zbog kojeg više nisu mogle zadovoljiti bit svog postojanja. Istodobno, komercijalne su televizije i u praksi pokazale da su priroda njihovog programa i razlog njihovog postojanja dijametralno suprotni onima javnih televizija. Ta je činjenica u 90-tim godinama u Europi dovela do novog promišljanja o javnim i komercijalnim televizijama koje se i danas može sažeti u tri točke: javne televizije ne mogu imati neograničeni monopol, komercijalne televizije moraju djelovati u skladu sa zakonom, a stvaranje komercijalne televizije ne može biti na uštrb javnih televizija, koje moraju opstati kao lojalna konkurencija koje će prije svega voditi brigu o potrebama javnosti.

Građani Republike Hrvatske plaćanjem mjesečne pristojbe u ukupnim prihodima HRT-a sudjeluju sa oko 70%, a prihodi od marketinga čine 30% ukupnih prihoda - to je omjer koji odgovara omjeru u većini javnih RTV servisa u drugim zemljama. Samo je nekoliko javnih televizija u svijetu bez reklama: belgijska (samo flamanski dio, frankofonski ima oglase), finska, norveška, švedska, japanska i engleski BBC. Jedina dva javna servisa koji nisu imali neku vrstu pristojbe i koji su se financirali isključivo od oglašavanja također su prešli na mješoviti model (Španjolska i Portugal : pristojbe su ondje bile ukinute za vrijeme diktatura kada je neplaćanje pretplate postao oblik građanskog neposluha). Finska MTV sama ne emitira oglase, no dobiva 25% svih prihoda od oglašavanja svojeg privatnog konkurenta kojemu je to dio koncesije. Najčešće spominjani svjetski poznati BBC nema oglase, ali zato ima golemu bazu pretplatnika, što mu daje godišnji budžet koji se može usporediti s državnim proračunom manjih država te dva u potpunosti komercijalna ogranka koji izgrađuju nove komercijalne digitalne kanale u zemlji i svijetu, te prodaju sve u svezi s BBC-om, pa tako i njihove svjetski poznate programe. Dakle velika kvaliteta BBC-a proizlazi prije svega iz velike financijske podloge koja omogućava vrhunsku kvalitetu.

Rijetke iznimke poput BBC-a danas si mogu dopustiti da nemaju oglase, no zato se tamo plaća puno veća pretplatu, a i Velika Britanija je velika zemlja. Čak i u Njemačkoj to sebi ne mogu priuštiti, pa njihove javne televizije imaju, uistinu vrlo ograničen, ali ipak nekakav marketing. Dakle, visina pristojbe prije svega ovisi o platežnim mogućnostima populacije jedne zemlje. Jednostavno rečeno, kada bi svako kućanstvo u Hrvatskoj moglo plaćati dvostruko više za televizijsku pristojbu mjesečno, tada HRT ne bi trebala reklame u programu. Ali, javne se televizije moraju financirati na jedan ili drugi način. Važno je istaknuti i razlog zbog kojeg građani Republike Hrvatske svoj javni RTV servis financiraju direktno, a ne posredovanjem državnog proračuna, kako se financiraju ostale javne djelatnosti koje država mora osigurati svojim građanima: zakonodavac je javnom RTV servisu tako osigurao financijsku nezavisnost, pa samim time i svaku drugu nezavisnost koja iz nje proizlazi, a neophodna je za kvalitetno obavljanje zadaće javnog RTV servisa.

Ako smanjujemo udio promidžbenih poruka s jedne strane, treba povećati udio javnih sredstava. Ne možemo smanjiti postotak marketinga na javnim televizijama bez ikakve nadoknade. Zbog toga će se posljedice osjetiti na kvaliteti programa, zbog toga će trpjeti nacionalni autori (jer ne treba zaboraviti da su javne televizije najvažniji prostor za nacionalne autore i umjetnike), a zbog toga može doći i do potpunog kolapsa javnog servisa, čemu smo se osvjedočili sa španjolskom TVE, portugalskim RTP, ili pak s mađarskim MTV-om . Želimo li, dakle, da nacionalna kultura živi, potrebno je i dalje proizvoditi program, za što javni radio i televizija moraju imati dovoljno sredstava, a što komercijalne televizije, svjedoče nam iskustva iz tranzicijskih zemalja, sigurno nemaju kao prioritet. No, u tome je i razlika između dva koncepata. Javna RTV treba novac za program, dok komercijalna s programom ostvaruje novac.


III. Četiri uvjeta koje zakon mora ispoštovati

Da je Europska unija svjesna te važne uloge javnih servisa, najbolje potvrđuju Amsterdamski protokoli usvojeni u Amsterdamu 1997., koji su stupili su na snagu 1. svibnja 1999. godine i iz kojih se danas već mogu sugerirati četiri principa financiranja, na kojima će se zasnivati budućnost javnih servisa: stabilnost, nezavisnost, proporcionalnost i transparentnost.

Stabilnost - Ono što je potrebno je jasan, stabilan okvir koji, osigurava javnom servisu financijska sredstva za ispunjavanje njihove misije i jamči kontinuiranost i sigurnost po pitanju planiranja budžeta. Financijska sredstva moraju biti određena za fiksno razdoblje, uzimajući u obzir i faktore poput inflacije ili pak mogućeg smanjenja prihoda s komercijalne strane. To bi trebalo spriječiti deficite ili potrebe za ad hoc financiranjem.

Neovisnost - Okvir financiranja i posebno sustav određivanja odluka vezan uz javno financiranje treba biti takav da onemogućuje izlaganje javnog servisi bilo kakvim ekonomskim pritiscima i političkim upletanjima u programskim stvarima. Uređivačka autonomnost javnog servisa treba biti poštovana, a nezavisna tijela uspostavljena od zemalja članica u tom smislu mogu odigrati korisnu ulogu.

Proporcionalnost - Količina sredstava pružena javnom servisu trebala bi biti tolika da omogući izvršavanje misije u potpunosti, no ne bi trebala iznositi više od onoga što je doista potrebno. Drugim riječima, financiranje mora biti proporcionalno.

Transparentnost - Ispunjenje zadatka javnog servisa i pametno korištenje sredstava pažljivo prate nadzorna tijela, zastupnici javnog interesa. Tu su Programsko vijeće HRT-a čiji članovi zastupaju javnost u programskim pitanjima i, kao nadglednici poslovanja, interna revizija, državna revizija i nezavisna revizija te godišnji izvještaji o poslovanju koje Glavni ravnatelj podnosi saborskim zastupnicima.


IV. Europska praksa

Smjernice EU definiraju da program javnih televizija mora minimalno imati 55 posto domaćeg programa, s tim da od preostalog stranog programa barem 50 posto mora biti europski (to vrijedi i za komercijalne televizije u većini zemalja), a minimalno 10% programa mora biti naručeno od domaćih nezavisnih producenata kako bi se pospješio razvoj domaće i europske nezavisne produkcije i zaštitili od prevelike ponude jeftinih, prije svega američkih programa.

S druge strane, komercijalni ponuđači moraju ponuditi najmanje 15 posto vlastite proizvodnje, 40 posto strane produkcije iz EU, dok najmanje 55 posto programa mora biti na domaćem jeziku (tu se ne računaju sinkronizacije ili titlovanje tuđih emisija). Budući da se radi o zahtjevnim uvjetima dopušta im se prelazak do potpunih kvota kroz 3 godine (5% 13% 18%, pa 10% 26% 36% i potpuno u trećoj godini emitiranja). Da je zaštita europske i domaće produkcije danas jedan od prioriteta europskih zakonodavaca pokazuje i podatak da je od 1996. obavezno emitiranje 60% francuske glazbe na radio postajama u Francuskoj.

Što se oglašavanja tiče, Konvencija o prekograničnoj televiziji Vijeća Europe preporučuje maksimum od 12 minuta oglasa u jednom satu i većina se europskih zemalja drži tih preporuka. Odredbe Konvencije ugrađene su u Zakon o telekomunikacijama, a Zakon o HRT-u Hrvatskoj radioteleviziji kao javnom RTV servisu koji se financira i iz RTV pristojbe, ograničava oglašavanje na 9 minuta po satu.